Obrazovanje je neupitno ključni pokretač gospodarskog rasta i društvene mobilnosti. No nastojanja da se proširi dostupnost obrazovanja obično su usmjerena na razinu primarnog školovanja, dok je tercijarno obrazovanje zanemareno.

Usto, inicijative koje ističu važnost visokog obrazovanja ne naglašavaju dovoljno njegovu kvalitetu. To se mora promijeniti. Utjecaj visokog obrazovanja na društvenu mobilnost osobito je istaknut u državama niskog prihodovnog statusa, gdje zbog nedostatka stručnih ljudskih potencijala visoko obrazovani zaposlenici imaju znatno više plaće. Problem počiva u činjenici što veliki broj ovih zemalja bilježi manjak kvalitetnih ustanova za visoko obrazovanje, zbog čega su diplomanti s tih sveučilišta u nepovoljnom položaju u globalnom gospodarstvu koje je iz dana u dan sve više međupovezano.

Prijateljstva i poznanstva
U ovom pogledu studijski programi u inozemstvu mogli bi biti od velike pomoći. Slanje studenata u visoko kvalitetne institucije u inozemstvu može doprinijeti međunarodnoj integraciji neke države, uključujući integraciju u svjetske mreže znanja, što je već slučaj u brojnim državama Azije i Bliskog istoka.Prednosti se umnožavaju kada je riječ o elitnim svjetskim sveučilištima. U SAD-u, otprilike 54 posto vodećih ljudi iz poslovnog svijeta te 42 posto državnih dužnosnika diplomiralo je na jednom od 12 fakulteta, među kojima su Yale, Harvard, Princeton i Stanford, što znači da prijateljstva i poznanstva ostvarena na tim sveučilištima u konačnici oblikuju svjetsko gospodarstvo, politički sustav te javno mnijenje.Međutim, zemljama niskog prihodovnog statusa ove su elitne mreže uglavnom izvan dohvata. S obzirom da su čak i najobrazovaniji stručnjaci iz zemalja niskog prihodovnog statusa u inozemstvu marginalizirani, nije nikakvo čudo što se te države susreću s velikim teškoćama pri pokušaju integracije u globalne sustave.

Visoko kvalitetne institucije za visoko obrazovanje uglavnom su koncentrirane u nekolicinu zemalja u Europi, Sjevernoj Americi i Japanu, odnosno zemlje koje nude najviše prilika za studiranje u inozemstvu. Tako je prema podacima iz 2009. godine čak 72 posto inozemnih studenata na sveučilištima u Europskoj uniji došlo iz drugih zemalja EU. Premda se brojni građani iz država u razvoju obrazuju u inozemstvu (53 posto ukupnog broja međunarodnih studenata dolazi iz Azije, a 12 posto iz Afrike), tek vrlo mala manjina njih završi na elitnim sveučilištima. A što je niži prihodovni status neke zemlje, to je manji i broj prilika za studiranje u inozemstvu.U nedavno objavljenoj knjizi Svjetskog gospodarskog foruma ravnopravniji pristup kvalitetnom obrazovanju određen je kao jedan od glavnih izazova za svjetske čelnike, uglavnom zbog obrazovnih, financijskih i društvenih prednosti zbog kojih su studenti iz bogatih zemalja bolje osposobljeni (ili privlačniji) za elitna sveučilišta. Nastojanja da se pristupačnost izjednači nerijetko podrazumijevaju prebacivanje resursa s jedne skupine na drugu, čime nastaju ove neravnoteže.

Neotplative kamate
Državama nižeg prihodovnog statusa potrebni su novi modeli finaciranja kojima će podržati obrazovanje u svrhu ostvarenja koristi u pogledu društvenog kapitala, a što je dodatni povrat ulaganja. Primjerice, prema nedavnom istraživanju iz Čilea doznaje se da se diplomanti s elitnih sveučilišta vrlo često međusobno vjenčaju, a usto je izglednije da će visoko obrazovani odabrati bračnog partnera sličnog ili višeg društvenog statusa. Često se također druže s drugim diplomantima s elitnih sveučilišta unutar ekskluzivnih udruga i klubova.I dalje ne znamo kakav bi učinak ostvario bolji pristup zemljama i zajednicama niskog prihodovnog statusa elitnim sveučilištima, uglavnom zbog malog broja njihovih studenta u inozemstvu. Naravno, mnoge zemlje srednjeg i visokog prihodovnog statusa imale su izvanredne koristi od slanja studenata na vodeća sveučilišta u Europi i SAD-u.

Ono što je potrebno jest mehanizam financiranja, kojeg bi podržao privatni sektor u sklopu društveno odgovornog poslovanja, a kojime bi se povećao broj studenata iz zemalja niskog prihodovog statusa na elitnim svjetskim sveučilištima. Takvim bi se mehanizmom financirala, na primjer, uspostava posebnih škola ili obrazovnih programa koji bi učenicima i studentima pomogli pri zadovoljavanju prijemnih i upisnih zahtjeva ovih sveučilišta.Nadalje, kako bi se studentima omogućilo plaćanje školarine, a istodobno ih se potaknulo na povratak u domovinu po dovršetku studija, moglo bi im se ponuditi zajmove s kamatnom stopom koja fluktuira u odnosu na to koliko se zadrže u inozemstvu nakon diplome. Studenti koji se vrate nakon godinu ili dvije plaćali bi nominalnu stopu, dok bi oni koji se dulje zadrže izvan domovine plaćali vrlo visoke, možda čak i neotplative kamate.

© Project Syndicate, 2014.