Italija", kao što je s prezirom rekao Metternich prije dva stoljeća kad se taj poluotok podijelio u mnoštvo posjeda "samo je geografski izraz". Neki u Pekingu, Moskvi, New Delhiju, pa čak i Washingtonu gledaju na Europu na isti način. Oni priznaju važnost Europske unije vezano uz trgovinske sporazume i valutna pitanja, ali je smatraju suviše neodlučnom da bi bila pravi igrač u današnjoj globalnoj igri moći i suviše podijeljenom da bi se nosila sa sigurnosnim izazovima i izazovima migracija.

Europa je trenutačno suočena sa zadatkom dokazivanja da oni nisu u pravu. Egzistencijalne rasprave doduše jednako su stare kao i Europska unija i u tolikoj su mjeri rasprostranjene da se čini da su one dio njenog identiteta. No, one su toliko strane velikoj većini građana, koliko su poznate malom krugu političkih entuzijasta koji se njima opsesivno bave. Stoga bi se mogao ishoditi oprost za ignoriranje najnovije krize identiteta u Europi. To bi bila ozbiljna pogreška. Ako želi preživjeti u drugačijem, znatno surovijem svijetu, Europska unija mora ponovno definirati svoju svrhu. Ona je bila osmišljena poglavito radi upravljanja unutarnjim integracijama; u ovom trenutku mora se suprotstaviti vanjskim prijetnjama. 

Kontinuirana pat pozicija
Dok je nekoć bila predvodnica u pravilima, sada nije spremna za novu, transakcijsku igru geopolitike.  Sjedinjene Američke Države brinule su se za njenu sigurnost, no predsjednik Donald Trump smatra da ta odgovornost predstavlja prekomjeran teret. Izbjeglički tokovi bili su zanemarivi. Iako je njihova razina opet niska, ogromna navala u 2015. godini razotkrila je disfunkcionalni karakter europskog azilantskog režima. Sve ovo dolazi u razdoblju u kojem je Europska unija već duboko podijeljena.

Ožiljci nastali uslijed podjele između vjerovnika i dužnika u eurozoni nakon 2008. godine još su uvijek vidljivi, a u novoj borbi suprotstavljaju se zagovaratelji ideje otvorenog društva i predlagatelji politike identiteta. Vanjska pitanja zaoštravaju postojeće podjele jer stavovi o migraciji, percepcije o vanjskim prijetnjama i želja za uporabu vojne sile uvelike se razlikuju. Europa riskira da se nađe u kontinuiranoj pat poziciji.

Europska kupovina vremena
Europska unija tradicionalno je upotrebljavala dvije tehnike za hvatanje u koštac s vlastitim podjelama. Prva je bila kupovina vremena, kroz pretvaranje da sve zemlje članice, usprkos činjenici da nisu u jednakoj mjeri spremne za djelovanje, dijele isti krajnji cilj postizanja "sve tješnje unije". Taj višebrzinski pristup dosegao je svoje limite. Možda se svi možemo još uvijek pretvarati, usprkos svemu, da će sve zemlje članice naposljetku uvesti euro; no, ne možemo ignorirati jaz između onih koji tvrde da netko može biti ponosnim europskim muslimanom i onih za koje je kršćanstvo od presudne važnosti za dobivanje statusa europskog građanina. Druga tehnika uključuje prijenos kompetencija na razini Europske unije i rješavanje pitanja razlika kroz većinsko glasovanje. 

Jedinstveno tržište izgrađeno je na taj način, a isto vrijedi i za uspješno vođenje trgovinske politike, unatoč velikim razlikama u stavovima i interesima. Međutim, takav proces funkcionira sve dok zemlje članice pristaju na poštivanje vladavine većine. Oprečna stajališta po pitanju sigurnosti, obrane ili pak azila, ne mogu se riješiti na taj način. To je doista iskušano s izbjeglicama i nije uspjelo: donesena je odluka o tome na koji način preraspodijeliti tražitelje azila u zemljama članicama, ali ona se nije mogla primijeniti.

Eventualno proširenje Europske unije na zemlje Zapadnog Balkana dodatno komplicira taj problem. Te su zemlje uložile veliki napor u pridruživanje Europi i zaslužuju biti nagrađene. No, one bi učinile Europsku uniju još heterogenijom i vjerojatno bi doprinijele njenim podjelama. Eto zašto, u nedavnom znanstvenom radu, moje kolege iz analitičkog centra Bruegel i ja zagovaramo preispitivanje građe Europe. Predlažemo novu strukturu sastavljenu od zajedničkih temelja i nekoliko opcionalnih klubova posvećenih najvažnijim područjima politike.

Temelji bi se u osnovi sastojali od jedinstvenog tržišta, carinske unije i osnovnih popratnih pravila i institucija u cilju osiguranja zaštite potrošača, potpore poštenom tržišnom natjecanju i upravljanja istraživanjem, energijom i klimom, infrastrukturom i regionalnim politikama. Potpornji institucija – Komisija, Vijeće, Parlament i Sud Europske unije – također bi bili dijelom temelja, a isto bi vrijedilo i za temeljna načela Europske unije: ljudska prava, slobodu, demokraciju, jednakost i vladavinu prava. To bi bila neka vrsta okosnice Europske unije, konzistentne s izvornim projektom, ali lišene tobožnjih zajedničkih politika.

Partnerstvo sa susjedima
Klubovi bi bili izgrađeni i usredotočeni na ključna područja politike. Budući da bi njihovi članovi imali iste ciljeve, bili bi učinkovitiji, kako iznutra, tako i izvana. Jedan bi klub kombinirao euro, fiskalnu koordinaciju, nadzor nad bankama i rješavanje financijskih kriza.  Drugi bi kombinirao azilantsku politiku, zaštitu granica i suradnju u policijskim i pravosudnim pitanjima; to bi područje moglo zadržati pitanje unutarnjih granica bez nadzora, što postaje sve teže među zemljama u kojima se azilantska politika uvelike razlikuje.

Treći klub bio bi posvećen obrani i vanjskoj sigurnosti. Uključenje u njega iziskivalo bi doprinose u resursima i sudjelovanje u vojnim operacijama. Četvrti klub bio bi namijenjen za područja zajedničke politike koja su još uvijek u začetku, poput obrazovanja.

Prije svega, klubovi bi trebali biti koherentni, a ne ? la carte. Zatim, potrebno je očuvati institucionalnu konzistentnost. Nadalje, sudjelovanje i povlačenje iz klubova trebali bi podrazumijevati dostatnu količinu prepreka kako bi se osiguralo stabilno članstvo. Takav pristup ne bi sam po sebi spriječio raspad Europske unije ili promicao proširenje na manje razvijene zemlje. Međutim, u njega usađena fleksibilnost pomogla bi u izgradnji partnerstva sa susjedima koji su to voljni učiniti. 

© Project Syndicate, 2018.