Klimatska i financijska kriza iz 2008. godine dvije su strane iste medalje. Obje su nastale iz iste toksične značajke prevladavajućeg ekonomskog modela na globalnoj razini: prakse diskontiranja budućnosti. Zaštita čovječanstva od okolišne i financijske propasti iziskuje potpuno novi pristup rastu – pristup koji ne žrtvuje sutrašnjicu na oltaru današnjice.

Uništavanje eko sustava
U nekom smislu, u pozadini obje krize nalazi se isti događaj: stvaranje novog međunarodnog poretka nakon Drugog svjetskog rata. Institucije Bretton Woodsa koje su poduprle taj poredak – Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond – potaknule su ubrzanu globalizaciju, za koju je karakteristično naglo povećanje izvoza resursa iz globalnog juga na globalni sjever.

Oživljavanje neoliberalne ekonomske politike – uključujući uklanjanje trgovinskih prepreka, opsežnu deregulaciju i ukidanje kontrola kapitalnog računa – u kasnim 1970-ima ubrzali su taj proces. Iako je taj sustav potaknuo do tada nezabilježeni ekonomski rast i razvoj, imao je ozbiljnih nedostataka. Financijske inovacije nadmašile su – ili jednostavno izbjegle – propise, čime su omogućile financijskoj industriji širenje svog utjecaja nad gospodarstvom, uz preuzimanje ogromne količine rizika i dobivanje ogromnih nagrada.

To je naposljetku dovelo do krize 2008. godine, koja je dovela globalni financijski sustav na rub propasti. Uslijed činjenice da je sustav bio podvrgnut značajnoj reformi u tek neznatnim razmjerima, akutni sustavni rizici zadržali su se do današnjeg dana. S okolišnog aspekta, neobuzdano izvlačenje resursa uništilo je eko sustave zemalja u razvoju, istovremeno potičući brzo rastuću potrošnju – prije svega energije – u razvijenom svijetu.

Danas, unatoč činjenici da njihov udio u globalnom stanovništvu iznosi samo oko 18%, napredna gospodarstva troše oko 70% svjetske energije, od koje ogromna većina (87%) dolazi iz fosilnih goriva. Podjela na sjever i jug stoga je neraskidivo povezana s emisijama ugljikovog dioksida. Povrh toga, zapravo, ona se pojavila u svakim pregovorima Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, sa zemljama koje su najviše pridonijele klimatskim promjenama – počevši od Sjedinjenih Američkih Država – koje su često ometale učinkovito djelovanje.

Zamijeniti fosilna goriva
Otpor se obično svodi na jednu činjenicu: aktualni gospodarski prosperitet. Stoga, jedino realistično rješenje klimatske krize je zamijeniti fosilna goriva obnovljivim izvorima energije dovoljno brzo i troškovno učinkovito u cilju održavanja rasta. Srećom, već nam je poznato da je to moguće. Globalno tržište ugljika tu igra ključnu ulogu. U Protokolu iz Kyota iz 1997. godine pokušalo se pribjeći upotrebi sustava trgovanja emisijskim kvotama u cilju određivanja cijene emisija CO2.

Dok se je nekoliko zemalja naposljetku odbilo pridružiti protokolu – Sjedinjene Američke Države su ga potpisale, ali ga nisu ratificirale – tržište ugljika koje je on stvorio (a osmislio jedan od nas, Chichilnisky) pomoglo je učiniti čistu energiju profitabilnijom, a prljavu energiju manje profitabilnom. Iako je Protokol iz Kyota propao, svijet je nastavio slijediti put koji je on utro i neka od najvećih svjetskih gospodarstava – Kina, Europska unija i nekoliko zemalja SAD-a, uključujući Kaliforniju – sada se koriste sustavom trgovanja emisija.

Vrijednost globalnih tržišta za trgovanje pravima na emisiju CO2 vrtoglavo je porasla za 250% prošle godine i trenutačno premašuje 178 milijardi dolara na godišnjoj razini. Oživljeno globalno tržište ugljika pomoglo bi razriješiti gordijski čvor ekonomskog rasta i degradacije okoliša. Povrh toga, njegovo stvaranje i upravljanje njime ne bi koštalo gotovo ništa. Shema koja nudi učinkovitost temeljenu na tržištu svidjela bi se razvijenim gospodarstvima, dok bi je zemlje u razvoju podržavale jer bi se obavezna ograničenja emisija primjenjivala samo na gospodarstva s visokim i srednjim dohotkom, kao što je bio slučaj s Protokolom iz Kyota.

Potencijal globalnog tržišta ugljika nastavlja s rastom. Prošle godine Nacionalna akademija znanosti, inženjerstva i medicine Sjedinjenih Američkih Država i Međuvladin panel o klimatskim promjenama izvijestili su da bi "tehnologije negativnih emisija" koje uklanjaju i izvlače CO2 iz zraka mogle na siguran način biti skalirane kako bi "hvatale" i pohranjivale značajan udio ukupnih emisija. Taj bi proces bio u tolikoj mjeri troškovno učinkovit da bi uhvaćeni CO2 mogao biti profitabilno prodan na tržištu ugljika. 

UN razmatra nova tržišta
Naravno, daleko od toga da su emisije CO2 jedine pridonijele klimatskoj krizi. No, mogu se također stvoriti ostali tipovi zelenog tržišta.  Čak i prije Protokola iz Kyota, čikaška burza robe Chicago Board of Trade pokrenula je privatno tržište za pravo na emisije sumpornog dioksida. Ujedinjeni narodi u ovom trenutku razmatraju upotrebu sličnih tržišta u cilju zaštite bioraznolikosti i vodomeđa.

Omogućavanjem akterima da kupuju i prodaju prava na upotrebu globalnih općih dobara, takva zelena tržišta na prirodan način kombiniraju učinkovitost i uravnoteženost.  Pa ipak trajna podjela na sjever i jug, a osobito raskol između SAD-a i Kine, umanjuju našu sposobnost iskorištavanja njihovog potencijala. Imamo alate za zaustavljanje, pa čak i poništavanje klimatskih promjena. Vrijeme je da se ujedinimo i upotrijebimo ih.

Koautor članka je Peter Bal, Koautor knjige pod nazivom Poništavanje klimatskih promjena.

© Project Syndicate, 2019.