Rekonstrukcija Vlade u režiji premijera Andreja Plenkovića i nije donijela neke neočekivane pomake.

Osim ministra državne imovine Gorana Marića koji je preduhitrio premijera i sam najavio odlazak dan ranije, Vladu su napustili da upotrijebimo filmski žargon "uobičajeni sumnjivci". Nitko nije očekivao da ministrica Gabrijela Žalac ili ministar Lovro Kuščević mogu preživjeti medijska otkrića i napise. Odlazak ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića možda je iznenađenje s obzirom na njegovu snagu unutra HDZ-a, ali i pokazatelj kako se u politici uvijek mogu postići kompromisi.

Odlazak Nade Murganić možda je i najočitiji primjer kako je premijer uz uklanjanje onih koji smetaju imidžu Vlade, pokušao prikazati rekonstrukcije kao nešto što će sada pomaknuti resore koji dobivaju nove ministre. Jer budimo iskreni sada već bivša ministrica Murganić i nije donijela toliko potrebe promjene u svoj resor ali isto tako bila je i žrtva rijetko viđene loše karme. 

Želimo ministre za napredak
Vjerojatno u istom resoru već godinama tinjaju isti problemi ali da će baš tako očigledno i naglo kulminirati u vrijeme Nade Murganić ostavlja otvorenim pitanje ne bi li isti problemi i slučajevi kulminirali u vrijeme bilo kojeg ministra kako god se on zvao. Ali Nada Murganić svoju smjenu podnijela je dostojanstveno, čak za ove prilike puno bolje i pristojnije nego neki drugi ministri. Međutim, ako je smjenom ministara opterećenih aferama i ministar čiji sektori ne funkcioniraju kako trebaju Plenković želio jasno poručiti kako svi moraju biti na visini zadatka, kako Hrvatska zaslužuje napredak, ministre koji su stručni, radišni, uporni, uspješni, puni ideja, rada za opće dobro i prije svega bez afera i ostalih po imidž Vlade loših poteza onda je jednog ministra namjerno ili ne namjerno zaboravio.

A sada ako je vjerovati pojedinim medijskim napisima to i nije bilo nenamjerno već pod pritiskom ugroze saborske većine. Naime, nigdje, ali baš nigdje u proteklih nekoliko dana u ocjenama rada i onih koji su preživjeli i onih koji su otišli nitko se ne dotiče ministra zdravstva Milana Kujundžića i njegovog resora – tempirane bombe čija će eksplozija jednog dana biti po Hrvatsku i njezine financije opasnija od Agrokora i Uljanika zajedno, a po samo stanovništvo opasnija od cijene famoznih Vrdoljakovih razdjelnika ili sustava školskog i predškolskog odgoja zajedno.

Još nedavno netko je rekao kako postoje tri sustavna probleme hrvatskoga zdravstva: nedostupnost laboratorija, nedostupnost radiološke dijagnostike i nedostupnost specijalista. To su tri sustavna problema, a na to treba nadodati sve veće financijske dubioze, sve manje raspoloživih liječnika, sve manje lijekova ako se ostvare prijetnje veledrogerija… Ukratko domaći zdravstveni sustav u obliku u kojem postoji već je dugo neodrživ. Resor je to koji zahtijeva radikalne promjene. U nekim stvarima radikalnije od onih u mirovinskog sustavu, a svi sada znamo kako je završio ili kako će završiti malo radikalniji potez koji je želio povući ministra Marko Pavić.

Pirova pobjeda sindikata
Znamo i kako je završio ministra Pavić. Prebačen je u drugi resor, a sindikati su u stvari dobili pirovu pobjedu. Ideja o radu nakon 67. godine života ostaje nekom drugom za provedbu, a Pavić će nastaviti voditi EU fondove i ako bude sreće i znanja na kraju biti jedan od uspješnijih ministara. Ali istovremeno Milanu Kujundžiću nije se dogodilo ništa. Niti je on povukao neki radikalni potez niti je premijer kaznio njegovu letargičnu poziciju iz koje je do sada stigao jedino prijedlog za više poreze na cigarete i alkohol.

Potezom nediranja ministra zdravstva Plenković je nažalost poručio kako cilj nije boljitak i sposobnost već je cilj neka vrsta podobnosti unutra koje naravno ne smije biti afera ili one barem ne smiju biti vidljive. Ili je možda premijer u križaljci koja je najopsežnija u hrvatskoj povijesti jednog ministra zaboravio. Mi to ne znamo, mi samo možemo zaključiti koji dojam ostanak istog ministra u resoru zdravstva ostavlja nakon proteklih dana.