Jedan moj promišljeni britanski prijatelj rekao mi je nekoliko dana prije referenduma o Brexitu u da će on glasati za ostanak u EU zbog svoje zabrinutosti uslijed gospodarske neizvjesnosti koja bi uslijedila kad bi Velika Britanija napustila Europsku uniju.

Dodao je da ne bi bio odobravao britansku odluku o pridruživanju EU davne 1973. da je znao kako će se EU razvijati. Dok su glasači odabrali napuštanje Europske unije iz niza razloga, brojni od njih bili su zabrinuti razmjerima do kojih su vođe EU prekoračili svoje prvobitne mandate, stvarajući sve veću i sve invazivniju organizaciju. Jean Monnetov san o Sjedinjenim Državama Europe nije bilo ono što su Britanci željeli kad su se prije 40 godina pridružili EU. Oni nisu tražili europsku protutežu Sjedinjenim Američkim Državama, stajalište koje je Konrad Adenauer, prvi poslijeratni njemački kancelar nekad zagovarao.

Britanija je samo željela prednosti povećane integracije trgovine i tržišta radne snage sa zemljama s druge strane Engleskog kanala. Europska unija prvobitno je bila sporazum između šest zemalja vezan uz postizanje slobodne razmjene robe i kapitala i uz eliminiranje prepreka mobilnosti radne snage. Kad su vođe EU pokušavale osnažiti osjećaj europske solidarnosti uspostavljanjem monetarne unije, Britanija se srećom od toga uspjela ograditi i zadržati funtu – kao i kontrolu nad vlastitom monetarnom politikom. Međutim, uslijed takve odluke Britanija je ostala relativni autsajder unutar EU.  Dok se EU proširila sa 6 na 28 zemalja, Britanija nije mogla trajno ograničiti radnicima iz novih zemalja članica ulazak na svoje tržište rada. Stoga se broj stranih radnika rođenih u Britaniji udvostručio od 1993. i premašio 6 milijuna ili dosegao 10% radne snage, od kojih većina trenutno dolazi iz zemalja s niskim plaćama koje nisu bile među prvobitnim članicama EU.

Pritisak na plaće
Iako glasači koji su podržali Brexit brinu radi posljedičnog pritiska na plaće u Velikoj Britaniji, oni općenito ne odbacuju prvobitne ciljeve slobodne trgovine i protoka kapitala koji su temelj globalizacije. Neki zagovaratelji Brexita ukazuju na primjer uspješnog američkog sporazuma o slobodnoj trgovini s Kanadom i Meksikom koji ne sadrži odredbe o mobilnosti radne snage. Za razliku od Britanije, ostale zemlje članice EU, predvođene Francuskom i Njemačkom, željele su više od slobodne trgovine i uvećanog tržišta radne snage.

Isprva su europski vođe bili usmjereni na ekspanziju "Europskog projekta" u cilju postizanja onoga što su Rimski Ugovori nazvali "sve tješnjom unijom". Zagovaratelji prebacivanja ovlasti na institucije EU opravdavali su to pojmom "zajedničkog suvereniteta," prema kojem bi britanski suverenitet mogao biti nagrižen odlukama EU, bez ikakve formalne suglasnosti vlade ili ljudi u Velikoj Britaniji. "Pakt o stabilnosti i rastu" iz 1998. nametnuo je ograničenje na godišnje deficite zemalja članica i nalagao da se omjer državnog duga i BDP-a snizi maksimalno na 60%.

Kad je 2008. započela globalna financijska kriza, njemačka kancelarka Angela Merkel vidjela je priliku za dodatno osnaživanje EU, provedbom novog fiskalnog ugovora ovlastivši Europsku komisiju za nadgledanje godišnjih proračuna zemalja članica i nametanje kazni uslijed nepoštivanja proračunskih i dužničkih ciljeva (iako nisu bile naplaćene nikakve kazne). Njemačka je također predvodila potez za osnivanjem europske bankarske unije s jedinstvenim regulatornim okvirom i obvezujućim mehanizmom razrješenja za problematične financijske institucije. 

Podjela ovlasti
Sve te politike nisu izravno obuhvaćale Veliku Britaniju; no one su ipak produbile intelektualni i politički jaz između Britanije i članica eurozone u Eropskoj uniji. To je potkrijepilo temeljnu razliku između tržišno-orijentiranih britanskih vlada i vlada brojnih zemalja EU, s njihovim tradicijama socijalizma, vladinog planiranja i obimnom regulativom. Podjela ovlasti između birokracije EU i zemalja članica rukovođena je dvosmislenim načelom – posuđenim iz katoličkog društvenog nauka – "supsidijarnosti": odluke bi se trebale donositi na "najnižoj" ili najmanje centraliziranoj razini "nadležnog tijela."

U praksi, to ne ograničava donošenje propisa u Bruxellesu i Strasbourgu. Supsidijarnost pruža znatno manju zaštitu vladama zemalja članica EU od zaštite koju Sjedinjenim Američkim Državama pruža Deseti amandman američkog ustava – koji poriče federalnim vladama sve ovlasti koje im nije dodijelio Ustav. Britanska javnost nije jedina s neugodnostima u Europskoj uniji. Ispitivanje javnog mnijenja koje je u zemljama članicama EU provela Zaklada Pew pokazalo je da većina glasača u tri najveće zemlje – Britaniji, Francuskoj i Španjolskoj – imaju nepovoljno mišljenje o EU.

U Njemačkoj je javnost podijeljena 50-50. U Italiji jasna većina tvrdi da je od članstva u EU imala koristi; pa ipak populistički Pokret pet zvijezda, koji je nedavno pobijedio na izborima za gradonačelnika u 19 od 20 gradova (uključujući 70% glasova u Rimu), obećao je referendum o napuštanju eurozone ako pobijedi na parlamentarnim izborima koji će se održati kasnije ove godine.

Što s neovisnošću?
Iako brojni dužnosnici i stručnjaci predviđaju da će Brexit imati pogubne gospodarske posljedice, to zasigurno nije neizbježno. U ovom trenutku puno toga ovisi o uvjetima budućeg odnosa između EU i Britanije.  Velika Britanija također je trenutno u boljem položaju za pregovore o povoljnijem trgovinskom sporazumu te o sporazumu o ulaganjima sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Iako je predloženo Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) između SAD-a i EU trenutno zapelo, britanska vlada izvan Europske unije mogla bi znatno lakše ispregovarati sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama. SAD bi pregovarale s jednom državom, a ne s njih 28 – dok brojne među njima ne dijele britansku pro-tržišnu politku. Odluka o britanskom članstvu u EU donesena je. U ovom trenutku njena gospodarska budućnost ovisi o tome što će ona učiniti sa svojom novom neovisnosti.

© Project Syndicate, 2016.