Zanimljivo je kako se ovih dana ponovno bavimo obrazovanjem, ali ovog puta onim dualnim.

Određeni dio društva zasmetala je činjenica kako oni koji izučavaju – jer to je točan izraz – ili naukuju, a svakako ne uče za staklara, kozmetičara, prodavača i dimnjačara, imaju još manju satnicu povijesti, geografije i biologije. Ljubitelji općeg obrazovanja koji u Hrvatskoj žele veliko znanje potrebno za kvizove, ali nikako nužno za pristojan život, mogli bi se zapitati koliko licemjerja i snobizma vlada u njihovim prigovorima.

Naime, je li stvarno potrebno i za društvo krucijalno da netko tko odluči otvoriti kozmetički salon ili staklarsku radionicu, netko tko će vjerojatno dobro zarađivati, u budućnosti možda i zapošljavati, a što je još važnije zasigurno svojoj djeci priskrbiti adekvatno obrazovanje kakvo budu željela, ima problema s predmetima poput geografije i povijesti.

Za njegovo zanimanje, budimo otvoreni, to je podjednako važno kao i za obrazovanje nekog budućeg geografa ili povjesničara znanje o vrstama krema za kožu ili stakla. Ustvari, ako bi svatko od njih bio stručnjak u svom zvanju onda bi ovaj kozmetičar mogao povjesničaru srediti kožu, a ovaj njemu odgovoriti na svako detaljno pitanje vezano uz Hrvatsku ili bilo koji drugi dio svjetske povijesti.

Zakida li se profesore?
Ovako, prema željama dušobrižnika koje muči hoće li njihov kozmetičar ili dimnjačar znati gdje se na karti svijeta nalazi Venezuela ili kada je bila velika krbavska bitka, moglo bi se dogoditi da za sve nas izvor prihoda postanu kvizovi, a stručno znanje – da nemamo ničega. Nisu svi za sve. Koliko je u stručnim elektrotehničkim školama potrebna povijest? Ili koliko je potrebna geografija? Ako ćemo zbog tih predmeta izgubiti nekog novog Rimca ili nekog novog Mrvoša – onda nije.

Ako ćemo ih dobiti onda je, ali nitko me ne može uvjeriti kako ćemo imati kvalitetnije kozmetičare ili dimnjačare zbog njihovog znanja povijesti i geografije. I razumijem brigu profesora koji gube toliko potrebnu satnicu, koju možda ostvaruju i na više srednjih škola istovremeno, ali njihov problem nisu strukovne škole, njihov problem je što ih je država na fakultetima obrazovala previše i sada svi nemaju gdje zarađivati kruh.

Njihov problem je što više ne živimo u 19. ili 20. stoljeću i što dijelove njihovih predmeta koji spadaju u opću kulturu danas svaki dimnjačar ili kozmetičar može pronaći na Googleu ili GPS-u. Vjerojatno su istu transformaciju i probleme prošli upravo oni koji su izašli iz strukovnih škola samo puno prije od povjesničara, biologa ili geografa. U nekoj mjeri njihova znanja preuzeli su sofisticirani roboti, računalni uređaji ili opet Google i YouTube.

Koliko ljudi danas sitne popravke obavljaju sami jer imaju odlična uputstva na YouTubeu? Koliko žena kupuje kreme s interneta bez konzultacije kozmetičara? I sada kao da se jedna struka sveti drugoj umjesto da svi zajedno rade isto, olakšaju obrazovanje djeci u digitalnom dobu. I da priznaju kako je puno toga što su učili o didaktici, pedagogiji i srodnim predmetima zastarjelo već dok su pročitali ovaj tekst.

Ukloniti nepotrebno iz škola
Tehnologija grabi neviđenom brzinom, a mi smo još miljama daleko da je uopće dostignemo u našem obrazovnom sustavu. Umjesto da se bavimo povratkom povijesti i sličnih predmeta u strukovne škole trebali bi se posvetiti ostatku obrazovanja unutar kojeg također ima puno toga što treba ukloniti ili osuvremeniti. A tu svakako spadaju geografija i povijest koji se još uvijek uče bez povezivanja s digitalnim, bez multidisciplinarnosti – onako kako su učile prijašnje generacije – tu je na karti zeleno pa je označen krumpir, iako su u Irskoj startupi. A krumpir se vjerojatno uvozi.