Što budućnost nosi u slučaju eurozone? Ovisi kamo gledate. Prema nekim ekonomskim pokazateljima, situacija se poboljšava vezano uz preživljavanje zajedničke valute; primjerice, zaposlenost se vratila na vrhunac dostignut prije krize, dok je prošle godine rast BDP-a po glavi stanovnika premašio isti u SAD-u. Istovremeno, čini se da politički rizici bilježe rast, unatoč poboljšanjima u europskom gospodarstvu.

Dokazi vezano uz rastuće rizike od raspada eurozone dolaze od tri različita pokazatelja. No, detaljnije razmatranje tih pokazatelja nagoviješta da, dok dugoročniji rizici ostaju znatni, kratkoročni rizici prilično su niski. Jedan pokazatelj u širokoj upotrebi temelji se na Sentix pokazateljima povjerenja sudionika na tržištu, koje ukazuju na značajan porast broja onih koji su uvjereni da će se eurozona uskoro raspasti (tijekom sljedećih 12 mjeseci).

Ovog puta, rezultat nije posljedica stanja u Grčkoj, već u Francuskoj i Italiji. Naravno, Grčka je ponovno suočena s poteškoćama. Međutim, prema Sentix pokazateljima povjerenja ulagača u eurozoni, percipirana vjerojatnost "Grexita" ostaje dobrano ispod prethodno dosegnutih vrhunaca, unatoč nedavno zabilježenom porastu. Za razliku od toga, percipirana vjerojatnost "Frexita" i "Italexita" doseže 8% i 14%, a oba rezultata znatno su viša čak i u usporedbi s razultatima zabilježenim na vrhuncu krize u eurozoni ranije tijekom posljednjeg desetljeća. 

Snažna Španjolska
Bilance među nacionalnim središnjim bankama unutar eurozone predstavljaju još jedan uvelike korišten pokazatelj vjerojatnosti raspada. Ove takozvane bilance platnog sustava eurozone TARGET2 često se smatraju znakom bijega kapitala: ulagači u zemljama koje su suočene s rizikom napuštanja eura mogli bi doći u iskušenje da premjeste svoja sredstva u Njemačku. Stoga, ti bi ulagači ostvarili korist kad bi njihova zemlja napustila valutnu uniju, jer bi bilance s njemačkom bankom vjerojatno ostale u eurima, ili u izuzetno snažnoj valuti "novoj njemačkoj marki (Deutsche Mark)" u slučaju raspada eurozone.

No, čini se da ovaj način razmišljanja ne objašnjava nedavne događaje, jer bilance platnog sustava TARGET2 nisu u korelaciji s vjerojatnošću raspada eurozone kao što je izmjereno Sentix pokazateljima povjerenja sudionika na tržištu. Primjerice, u slučaju bilance platnog sustava TARGET2 grčke središnje banke, zapravo je došlo do laganog poboljšanja tijekom posljednjih mjeseci, dok je bilanca francuske središnje banke ostala blizu nule (s laganim oporavkom usporedno s povećanjem vjerojatnosti za pobjedu antieuropske predsjedničke kandidatkinje Marine Le Pen).

Kamo ljudi polažu novac?
Doista, bilance u Španjolskoj i Italiji upravo se opet približavaju iznosu od 400 milijardi eura (423 milijardi dolara) u neto obvezama, razina koja je posljedji put dosegnuta na vrhuncu krize eura, prije nego što je Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke, obećao u lipnju 2012. godine da će Europska središnja banka učiniti "sve što je potrebno" kako bi spasila euro. No, povećanje deficita tekućeg računa platne bilance u slučaju Španjolske teško je pomiriti s robustnim gospodarskim podacima te zemlje i odsustvom bilo kakve značajne anti-euro političke sile.   Jedina zemlja s kojom je Sentix pokazatelj u korelaciji je bilanca platnog sustava TARGET2 u Italiji. Objašnjenje Europske središnje banke je povećanje disbalansa sustava TARGET2 – to je uglavnom neizravna posljedica opsežnog programa kupnje državnih obveznica Europske središnje banke – stoga se to doima znatno razumnijim od pripisivanja zasluga za sve bijegu kapitala.

Doista, ti disbalansi počeli su ponovno rasti s početkom kupnje obveznica, puno prije nedavnog nastupa političke nestabilnosti. Treći pokazatelj obnovljenih tenzija u eurozoni vjerojatno je najpouzdaniji, jer se temelji na tome kamo ljudi polažu svoj novac. To je takozvana marža ili "spread": razlika između prinosa, recimo, francuskih, talijanskih ili španjolskih obveznica u odnosu na njemačke obveznice. Treba naglasiti da je spread zabilježio oštar rast tijekom posljednjih mjeseci. No, taj pokazatelj također nije u skladu s težištem na predsjedničkim izborima u Francuskoj ovog proljeća, ili na općim izborima u Italiji (koji se moraju održati prije početka sljedeće godine), a koji na neki način određuju sudbinu eura. 

Pokazatelj bijega kapitala
Naposljetku, uvelike citirani spread odnosi se na razliku u prinosima na desetgodišnje obveznice. Spread od 180 baznih bodova za, primjerice, Italiju, znači da talijanska vlada plaća 1,8% više od njemačke vlade, ali samo za desetgodišnje obveznice. Kad bismo uzeli nadolazeće izbore kao odgovarajući vremenski horizont, trebali bismo razmotriti rok dospijeća od 1 ili 2 godine. No, u slučaju tih kratkoročnih horizonata ulaganja, spread je znatno niži: blizu nule za Francusku i nekoliko tuceta baznih bodova u slučaju Italije i Španjolske. Stoga, čini se da ima malo razloga za bojazni vezane uz kratkoročno preživljavanje eura. Mali kratkoročni spreadovi odvraćaju pažnju s nadolazećih izbora u Francuskoj (kao i s onih u Italiji), koji navodno nagoviještaju konkretne kratkoročne opasnosti od raspada.

Također, dok bi akumulirani disbalansi sustava TARGET2 doista predstavljali problem u slučaju raspada eurozone, oni ne predstavljaju nezavisni pokazatelj bijega kapitala. No, situacija je loša. Postojani diferencijali između dugoročnih prinosa nagoviještaju da sudionici na tržištu iskazuju sumnje vezano uz dugoročno preživljavanje eura. Hipoteze o ishodima izbora u neposrednoj budućnosti fascinantnije su od rasprava o reformama u eurozoni. Međutim, nakon prebrojavanja glasova, kreatori politika neće više imati nikakvih isprika da se ne pozabave s temeljnim dugoročnijim pitanjima o tome kako voditi zajedničku valutu s tako različitim članovima.

© Project Syndicate, 2017.