Europska unija je nedavno pristala na "treću razinu sankcija" protiv Rusije zbog njezina djelovanja u Ukrajini. Kako već i priliči Europskoj uniji, bio je to dug i težak postupak. Ključni je problem cijelo vrijeme bilo to što, iako sankcije služe zajedničkoj svrsi, troškove njihove primjene snose pojedinačne države članice.

Štoviše, troškovi su vrlo konkretni i vidljivi jer su u pitanju radna mjesta u poduzećima koja ovise o izvozu u Rusiju. Stoga ne iznenađuje što su se mnoge države članice više brinule oko mogućeg troška sankcija u pogledu vlastitog gospodarstva nego oko općih ciljeva inozemne politike kojima Rusiji treba dati do znanja da njezino nepoštivanje međunarodnog prava i propisa nosi posljedice. Upravo bi zato zajednički fond za naknadu gospodarskih troškova sankcija trebao biti temeljni dio stajališta Europske unije prema Rusiji. Stvaranje takvog fonda omogućilo bi snažan simbol solidarnosti unutar EU-a te pružilo idealnu priliku za razmišljanje o naravi troškova sankcija. 

Refinanciranje kredita
S ekonomske je perspektive ključna točka to što gubitak izvoza sam po sebi i nije trošak. Na primjer, ako tvrtka koja proizvodi generičke proizvode poput hrane ili automobila manje prodaje u Rusiji nego prije, to smanjenje ne treba nužno smatrati gubitkom. Na kraju krajeva, ako takva roba ima globalno tržište, gubitak prodaje na jednom tržištu može se nadoknaditi višom prodajom na drugom. Štoviše, velik udio ruskog uvoza iz EU-a čini upravo generička potrošačka roba na koju sankcije ne utječu. Stoga su izvješća prema kojima sankcije podrazumijevaju visoke troškove – zato što je vrijednost izvoza EU u Rusiju lani iznosila 120 milijardi eura, a obuhvaća desetke tisuća radnih mjesta – vrlo neprecizna. Gospodarski gubitak nastaje samo ako tvrtka proizvodi specijaliziranu robu koja se može prodati samo u Rusiji koristeći se specijaliziranom radnom snagom i kapitalom koji se ne može iskoristiti ni za što drugo.

To se osobito odnosi na Njemačku: slavni njemački Mittelstand često proizvodi visoko specijaliziranu robu, ali se također diči fleksibilnošću i prilagodljivošću. S obzirom na to, možda u nekim slučajevima postoji razlog za nadoknadom gubitka, ali bi se trebao strogo vremenski ograničiti. Ne bi trebalo biti teško razviti objektivne kriterije za pristup "Kompenzacijskom fondu za sankcije" Europske unije. Tvrtka bi mogla biti prikladna za naknadu ako posluje u sektorima koje obuhvaćaju sankcije i ako dotični proizvod ima posebna obilježja zbog kojih se prodaja ne može preusmjeriti negdje drugdje. Kvantitativni test za zadovoljavanje uvjeta naknade mogao bi biti prodaja Rusiji u posljednje tri godine koja čini više od četvrtine ukupne prodaje, a koja je ove godine pala za određeni postotak. Naknada bi bila u obliku programa stručne prekvalifikacije radnika, a možda i refinanciranja kredita za specijalizirane strojeve.

Međutim, dvama sektorima ne treba nikakva naknada: energiji i financijama. Zašto? Za početak, rizik za uvoz energije iz Rusije za Europu je zanemariv. Ako Rusija bude tražila višu cijenu nafte, Europa se jednostavno može okrenuti globalnom tržištu. Isto tako, ruski plinski div Gazprom mogao bi povećati cijenu za europske potrošače samo ako prekrši uvjete postojećih ugovora. Osim toga, Europa je jedini kupac velikog djela izvoza ruskog plina, koji se, barem kratkoročno gledano, mora prevoziti putem postojećih plinovoda. S obzirom na to, argument za kompenzaciju energetskog sektora iznimno je slab. Samo bi proizvođači iznimno specijalizirane opreme, možda za iskapanje u sibirskim uvjetima, mogli imati temelja za iskorištenje kompenzacijskog fonda.

Politički signal EU 
Argument europskog financijskog sektora još je slabiji. Srednjeročno i dugoročno financiranje koje je trenutno meta sankcija čini iznimno mali dio europskog bankovnog poslovanja. Štoviše, kako je ruski politički sustav sve represivniji, a pravni sustav sve svojevoljniji, bogati će Rusi se više htjeli uspostaviti sigurnu luku za svoje bogatstvo i obitelj negdje u inozemstvu. Sloboda i vladavina prava kakvu pružaju financijski centri poput Londona postat će još privlačniji. Godine 2006. EU je osnovao "Fond za prilagodbe globalizaciji" kako bi zaštitio sektore koji su najviše pogođeni porastom uvoza. Iako je fondu u početku dodijeljeno tek 500 milijuna eura, što je skroman iznos u usporedbi s ukupnim godišnjim proračunom EU-a od oko 100 milijardi eura, njegovo je stvaranje bilo važan znak da je EU spreman nadoknaditi štetu onima koji su zbog zajedničke politike na gubitku. Sličan je politički signal potreban danas kako bi se prevladala nespremnost država članica EU-a na donošenje odluka koje unapređuju zajedničku inozemnu politiku. I ovdje bi potrebna svota vjerojatno bila razmjerno mala u usporedbi s ukupnim proračunom EU. 

© Project Syndicate, 2014.