Zemlje u razvoju pripremaju se za gospodarski zastoj većih razmjera ove godine. Prema izvješću Ujedinjenih naroda "Svjetska gospodarska situacija i izgledi 2016.", njihov će rast u prosjeku ove godine iznositi 3,8%, što je najniža stopa rasta nakon globalne financijske krize 2009. Usporavanje gospodarskog rasta u Kini i ozbiljna recesija u Ruskoj Federaciji i Brazilu samo djelomice objašnjavaju pad rasta velikih razmjera.

Pad potražnje za prirodnim resursima u Kini (koja predstavlja gotovo pola globalne potražnje za običnim metalima) uvelike je povezan s oštrim padom tih cijena, koji je ozbiljno uzeo maha u brojnim gospodarstvima u razvoju i nastajanju u Latinskoj Americi i Africi. Izvješće UN-a navodi 29 gospodarstava na koja bi usporavanje gospodarskog rasta u Kini moglo ozbiljno utjecati. Kolaps cijena nafte za više od 60% od srpnja 2014. potkopao je izglede rasta izvoznika nafte. No, pravi problem nije samo u padu cijena robe široke potrošnje, već u golemom odljevu kapitala. Priljev kapitala između 2009. i 2014. u zemljama u razvoju ukupno je iznosio 2,2 bilijuna dolara, djelomice zbog kvantitativnog popuštanja u razvijenim gospodarstvima koje je tamo dovelo do gotovo nultih kamatnih stopa.

Preokret u protoku kapitala  
Potraga za većom dobiti pokretala je ulagače i špekulatore prema zemljama u razvoju, gdje je priljev kapitala povećavao financijsku polugu, podupirao cijene dionica te, u nekim slučajevima, održavao nagli porast cijena robe široke potrošnje. Tržišna kapitalizacija na burzama u, primjerice, Mumbaiju, Johannesburgu, S?o Paulu i Šangaju, gotovo se utrostručila u godinama koje su uslijedile nakon financijske krize. No, sad dolazi do preokreta u protoku kapitala, s negativnim predznakom prvi put od 2006. te neto odljevom iz zemalja u razvoju koji je 2015. premašio 600 milijardi dolara – više od četvrtine priljeva koji su primile prethodnih šest godina. Najveći odljevi bili su preko bankarskih kanala, dok su međunarodne banke smanjivale svoju bruto izloženost u obliku kredita zemljama u razvoju za više od 800 milijardi dolara 2015.

Obično odljev kapitala takvih razmjera može imati goleme posljedice poput isušivanja likvidnosti, povećanja troškova zaduživanja i servisiranja duga, slabljenje valuta, iscrpljivanja zaliha te vodi do smanjenja cijena dionica i ostale imovine. Doći će do znatnih posljedica za realno gospodarstvo, uključujući i veliku štetu izgledima rasta zemalja u razvoju. Ovo nije prvi put da su zemlje u razvoju suočene s izazovima upravljanja procikličkim protokom kapitala, ali sad su razmjeri golemi. Tijekom azijske financijske krize neto odljev iz istočnoazijskih gospodarstava iznosio je tek 12 milijardi dolara 1997. Danas istočnoazijska gospodarstva imaju veću sposobnost za podnošenje takvih odljeva, zbog njihove akumulacije međunarodnih pričuva od financijske krize 1997. Globalna zaliha pričuva više se nego utrostručila nakon azijske financijske krize.

Kina je, primjerice, iskoristila gotovo 500 milijardi dolara svojih pričuva 2015. radi suzbijanja odljeva kapitala i sprječavanja oštre deprecijacije renminbija, ali još raspolaže s pričuvama u vrijednosti od tri bilijuna dolara. Zalihe pričuva mogu djelomično objasniti zašto golemi odljevi nisu doveli do potpune financijske krize u zemljama u razvoju. No, nisu sve zemlje dovoljno sretne da imaju veliki arsenal. Opet se pokazalo da su zagovornici slobodne mobilnosti za destabilizaciju kratkoročnog protoka kapitala u krivu. Brojna tržišta u nastajanju prepoznala su opasnosti i pokušala smanjiti priljev kapitala. Južna je Koreja, primjerice, pribjegla provedbi niza makroprudencijalnih mjera od 2010. s ciljem moderiranja procikličkih prekograničnih obveza bankarskog sektora. No, poduzete mjere dale su samo djelomičan uspjeh. Što bi oni trebali poduzeti u ovom trenutku?

Lakcija prethodnih kriza 
Korporativni sektori u zemljama u razvoju, nakon što su povećali svoju financijsku polugu priljevom kapitala nakon 2008., osobito su ranjivi. Priljev kapitala negativno će utjecati na njihove cijene dionica, povisiti njihov omjer duga i dioničkog kapitala te povećati vjerojatnost defaulta. Problem je osobito ozbiljan u gospodarstvima u razvoju, izvoznicima robe široke potrošnje, gdje su se tvrtke izdašno zaduživale očekujući da će visoke cijene robe široke potrošnje potrajati.

Brojne vlade zemalja u razvoju nisu uspjele naučiti lekciju prethodnih kriza, što je trebalo potaknuti regulativu i poreze na restrikciju i obeshrabriti izloženost stranim valutama. Sad vlade moraju djelovati kako bi izbjegle  podložnost takvim izloženostima. Ubrzani stečajni postupci naklonjeni dužnicima mogli bi osigurati brzo restrukturiranje i pružiti okvir za ponovne pregovore vezane uz dugove. Vlade zemalja u razvoju trebale bi potaknuti konverziju takvih dugova u vrijednosnice povezane s BDP-om ili ostale vrste indeksiranih obveznica. Oni s visokom razinom vanjskog duga, ali s pričuvama, također bi trebali razmotriti ponovni otkup vlastitog državnog duga na međunarodnom tržištu kapitala, iskoristivši pad cijena obveznica.

Dok pričuve mogu predstavljati zaštitu za minimaliziranje negativnih učinaka odljeva kapitala, one u većini slučajeva neće biti dostatne. Zemlje u razvoju trebale bi se oduprijeti iskušenju povećanja kamatnih stopa radi zaustavljanja odljeva kapitala.  Tijekom povijesti porast kamatnih stopa imao je neznatan učinak. Zapravo, zbog njihova negativnog utjecaja na gospodarski rast, dodatno smanjujući sposobnost zemalja za servisiranjem vanjskog duga, više kamatne stope mogu biti kontraproduktivne. Makroprudencijalne mjere mogu obeshrabriti ili odgoditi odljev kapitala, ali može se dogoditi da i budu nedostatne.

Malezijski primjer iz 1997. 
U nekim slučajevima može biti nužno uvesti selektivne, ciljane i vremenski ograničene kapitalne kontrole radi zaustavljanja odljeva, osobito odljeve kroz bankarske kanale. To bi podrazumijevalo, primjerice, ograničavanje kapitalnih prijenosa između matičnih banaka u razvijenim zemljama i njihovih podružnica ili ogranaka u zemljama u razvoju.  Nakon uspješnog malezijskog primjera 1997., zemlje u razvoju mogle bi također privremeno obustaviti svako povlačenje sredstava u cilju stabilizacije protoka kapitala i deviznog tečaja. To je možda jedini put za brojne zemlje u razvoju za sprječavanje katastrofalne financijske krize. Važno je njihovo neodložno djelovanje. 

* Ovdje iznesena stajališta ne predstavljaju službena stajališta Ujedinjenih naroda ili njihovih zemalja članica.