Pored ostalih problema, Hrvatsku prati i ozbiljan problem financiranja sustava obveznih osiguranja. Osobito mirovinskog.

Problem je u „manjku“ prihoda u odnosu na potrebe i o tome se puno priča i piše. Kako sam bio jedan od sudionika u reformi sustava financiranja obveznih osiguranja započetoj daleke 2000. godine, cijenim da o tome imam što za reći, što ću učiniti u nastavku ali i naknadno, u više osvrta. Podsjetimo, obvezna osiguranja u Republici Hrvatskoj čine:

1. obvezno mirovinsko osiguranje:

a) na temelju generacijske solidarnosti (neslužbeno, nazvano još i I. STUP) i
b) na temelju individualne kapitalizirane štednje (neslužbeno, nazvano još i II. STUP),

2. obvezno zdravstveno osiguranje i
3. osiguranje za slučaj nezaposlenosti.

Nositelji osiguranja su zavodi: HZMO, HZZO i HZZ, a prava iz osiguranja se financiraju (ili bi tako trebalo biti) prihodima od doprinosa što ih plaćaju sami osiguranici i/ili druge osobe u ime i u korist osiguranika (poslodavci, isplatitelji primitaka, tijela državne uprave i drugi). Doprinosi se smatraju javnim prihodom i spadaju u resor Ministarstva financija.

Zašto se o doprinosima brinu Ministarstvo financija i Porezna uprava?

Tijekom stvaranja samostalne hrvatske države koje je bilo uvjetovano istovremenim ratom za samostalnost i procesom privatizacije, počeli su i problemi u financiranju prava iz obveznih osiguranja jer se dogodilo:

– povećanje broja korisnika prava iz mirovinskog osiguranja (umirovljenika)
– nestanak velikih poslodavaca – smanjenje broja zaposlenih i prihoda od doprinosa
– dodjela prava iz mirovinskog osiguranja (od strane države) osobama za koje nisu plaćani odgovarajući doprinosi ili nisu plaćeni doprinosi za određeno razdoblje koje se priznaje u staž osiguranja i
– priznavanje prava iz mirovinskoog i zdravstvenog osiguranja osiguranicima po osnovi radnog odnosa neovisno o tome jesu li (od strane poslodavca) plaćeni doprinosi ili ne.

Probleme u financiranju osobito su osjetili umirovljenici jer su isplate mirovina počele kasniti tako da je svaki mjesec mirovina isplaćivana nekoliko dana kasnije od prethodne pa je tako zaostatak dosegao skoro mjesec dana.

Osjetili su ih i pružatelji usluga iz zdravstvenog osiguranja jer su narasli dugovi i povećavao se rok za ispunjenje DVO-a. To su razlozi radi čega je tadašnja Vlada RH uočila da nešto treba učiniti. Osnovne mjere bile su: reforma sustava mirovinskog osiguranja i promjena načina financiranja.

Glede reforme sustava mirovinskog osiguranja, donesen je novi Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojemu sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj čine:

– obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (tzv. I. STUP)
– obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (tzv. II. STUP) i
– dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (tzv. III. STUP).

Početak ovog sustava je 1. siječnja 2002.

Druga od značajnih mjera je odluka o tome da će se prava iz osiguranja financirati putem jedinstvenog sustava državne riznice. To znači da će se prihodi obveznih osiguranja po osnovi doprinosa uplaćivati u korist jedinstvenog računa državnog proračuna te će se i potrebe nositelja osiguranja (radi isplate prava iz osiguranja) namirivati na teret sredstava proračuna (državne riznice), neovisno o tome koliko je i od koje vrste doprinosa stvarno naplaćeno. Znači, funkcioniranje sustava, jer se prava ostvaruju u punom obimu a dio potreba što nije naplaćen od doprinosa ide na teret ostalih sredstava državnog proračuna.

Radi navedenoga, financiranje obveznih osiguranja potpada u resor Ministarstva financija pa i poslovi prikupljanja doprinosa za obvezna osiguranja u nadležnost Porezne uprave.

Poslovi prikupljanja doprinosa

Porezna uprava je s danom 1. siječnja 2003. od zavoda (HZZO i HZMO) preuzela u svoje evidencije salda (dugova i preplata) doprinosa nastalih do 31. prosinca 2002. i nastavila s utvrđivanjem i evidentiranjem tekućih obveza i poslove naplate i nadzora (preuzetih dugova i tekućih obveza). Sve na temelju jedinstvenog propisa o doprinosima za sva obvezna osiguranja – Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja čini je početak primjene od 1. siječnja 2003.

Ovlasti za poslove doprinosa uređene su i Zakonom o poreznoj upravi prema kojima Porezna uprava prikuplja i obrađuje podatke o porezima i doprinosima za obvezna osiguranja, predlaže promjene porezne politike, poreznih i drugih propisa, priprema i izrađuje nacrte prijedloga zakona i drugih propisa radi unapređenja poreznog sustava i učinkovitijeg ubiranja poreza i doprinosa za obvezna osiguranja.

Konkretno, pod poslovima „prikupljanja doprinosa“ smatraju se slijedeći poslovi:

– utvrđivanje obveze i obračunavanje iznosa doprinosa,
– prikupljanje podataka o obračunanim obvezama od drugih obveznika obračunavanja,
– evidentiranje nastalih obveza,
– naplata i prisilna naplata,
– nadzor,
– pokretanje i provođenje prekršajnog postupka zbog povreda odredaba Zakona,
– izvješćivanje nositelja osiguranja o utvrđenoj osnovici, obračunanim i naplaćenim doprinosima te
– ostali poslovi bitni za prikupljanje doprinosa.

Navedeni se poslovi obavljaju u Središnjem uredu Porezne uprave (poslovi normativne naravi, organizacija i provedba projekta, edukacija i stručna pomoć službenicima u područnim uredima i ispostavama) te u područnim uredima (poslovi nadzora i ovrhe) a osobito neposredno u ispostavama Porezne uprave (zaprimanje i obrada izvješća, donošenje rješenja, reklamacije obveznika, sređivanje stanja, izdavanje potvrda, praćenje naplate i ostalo).

Danas Porezna uprava ima sređene evidencije o svakoj nastaloj obvezi za doprinose i svakoj uplati. Pored toga, Porezna uprava ima i podatke o svakom osiguraniku koji je sam za sebe dužan plaćati doprinose (što ih utvrđuje Porezna uprava – rješenjem) ali, što je osobito važno, Porezna uprava ima i ažurne podatke o svakom poslodavcu i o broju radnika koje zapošljava te može redovito, sistemski pratiti:
– poslodavce koji za određeni poslodavac nisu podnijeli mjesečno izviješće o obračunanim doprinosima,
– poslodavce koji ne obračunaju doprinose za sve zaposlene,
– poslodavce koji nisu doprinose uplatili u roku (najkasnije do zadnjega dana u mjesecu za prethodni mjesec) te može poduzimati zakonima propisane mjere.

Način utvrđivanja obveze doprinosa

Postoji više načina utvrđivanja obveze doprinosa i načina plaćanja (sam osiguranik ili druga osoba za osiguranika). Struktura utvrđenih obveza od doprinosa na razini jedne godine (2009.) vidi se iz priložene tablice.
 

Komentare i analize gospodina Tome Šnajdera od danas ćete imati prilike čitati jednom tjedno na portalu Poslovni.hr