James Carville, glavni strateg u kampanji Billa Clintona iz 1992., slavan je po izjavi o tome kako pobijediti na izborima: "Ključ je u gospodarstvu, blesane". Ono što je time želio reći jest da predsjednici osvajaju drugi uzastopni mandat ako je s gospodarstvom sve u najboljem redu, odnosno da su, poput Georgea H. W. Busha, ugroženi u teškim vremenima. Doista, diljem Europe, u Francuskoj, Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Velikoj Britaniji, vlade gube vlast suočene s krizom koji naizgled ne mogu riješiti.Prema tom standardu, predsjednik Barack Obama u beznadnoj je situaciji. Pogledamo li podatke američkoga popisa stanovništva, 2011. je bila četvrta uzastopna godina u kojoj je prihod domaćinstava bio u padu. Nezaposlenost je i dalje uporno visoka, bez obzira na paket poticaja u iznosu od 787 milijardi dolara iz 2009., a cijene nekretnina, premda bilježe polagan oporavak, ostaju ispod vrhunca dosegnutog 2008.

Pogrešno usmjeravanje resursa

A opet, sve upućuje na Obamin reizbor u studenome. Jedan razlog tomu jest to što nema pouzdana načina trenutačne prosudbe ekonomske uspješnosti, a baština koju je Obama naslijedio, stupivši na mjesto predsjednika usred strašne gospodarske i financijske katastrofe, i te kako je važna u cijeloj stvari. Svima je jasno da su bivši američki predsjednik George W. Bush i britanski premijer Gordon Brown puno odgovorniji za financijsku krizu negoli njihovi nasljednici, na koje je palo breme čišćenja cijelog nereda.Nadalje, slavni je odgovor Zhoua Enlaija Henryju Kissingeru koji ga je upitao koji su bili učinci Francuske revolucije: "Prerano je za takve procjene" (Iako je Zhou navodno mislio da ga Kissinger pita o posljedicama pariškoga studentskog ustanka iz 1968.). Određivanje točnih posljedica političkih mjera ili institucijskih reformi te procjena hoće li se one isplatiti beznadno je složena zadaća jer se u sklopu toga događa puno više stvari. Obama nikako nije mogao znati da će europska kriza imati tako snažan utjecaj na američke banke i nije mogao učiniti ništa više nego što jest ne bi li prisilio Europljane da riješe vlastite probleme. Dugoročna gospodarska uspješnost, pa tako i kapacitet za gomilanje bogatstva i otvaranje novih radnih mjesta, ovisi o rastu produktivnosti, koji pak ovisi o tehničkim i organizacijskim inovacijama. Vlada ne može jednostavno zamahnuti čarobnim štapićem i riješiti ta pitanja.

No, vlada ipak može utjecati na razvoj produktivnosti. I upravo ovdje započinje legitimna rasprava, jer trenutačne mjere za spas radnih mjesta nisu nužno uspješne. Dapače, pogrešna vrsta poticaja može čak zasmetati budućem rastu produktivnosti time što radnike usmjerava ili zadržava u pogrešnim sektorima. Veliki javni projekti, posebice oni čija je glavna svrha zapošljavanje što većeg broja ljudi u što kraćem roku, tako uzrokuju manjak radne snage za produktivnija radna mjesta.Tijekom 30-ih neke su vlade pokušale održati vlastitu popularnost takvim velikim javnim programima zapošljavanja. John Maynard Keynes i njegovi sljedbenici zagovarali su ideju da čak i naizgled beskorisni projekti, poput izgradnje piramida u drevnom Egiptu, imaju smisla. Keynesova učenica s Cambridgea Joan Robinson bila je jako zabrinuta jer je Hitler to shvatio puno brže od tadašnjih demokratskih vlada. Sarkastično je primijetila da je Hitler riješio problem Njemačke "time što je Schwarzwald, crnu šumu, obojio u bijelo, a u poljski koridor postavio linoleum". Zapravo ta povećana potrošnja, za koju keynesijanci smatraju kako jednostavno potiče ukupnu potražnju, uzrokuje samo probleme. Pod Hitlerovom vladavinom njemačko se gospodarstvo 30-ih prebacilo na mehanizam niže proizvodnosti kako bi izbacilo što više oružja i nekvalitetnih proizvoda, koji bi bili od male koristi u tržišnom gospodarstvu.

Pogubna duga nezaposlenost

Pogrešno usmjeravanje resursa nije bilo boljka samo međuratnog razdoblja. Veliki građevinski bum dvijetisućitih u Španjolskoj donio je više štete nego kasnija visoka stopa nezaposlenosti jer su visoke plaće i niske kvalifikacije cijelu generaciju mladih potaknule na zapošljavanje u građevinskoj industriji. No, dopustiti nastavak krize najgore je moguće rješenje. Dugo razdoblje teške nezaposlenosti velikih razmjera razorno je jer uništava sami temelj gospodarstva, podriva ljudske potencijale i negativno utječe na ljudsko dostojanstvo. Državne mjere stoga bi se trebale podvrgnuti dugoročnijem ispitu: koliko svaka pojedina inicijativa pridonosi razvoju kvalifikacija te otvara nove prilike? No, odgovor na to pitanje nije razlog zašto svi navijaju za Obamu. Za Obamu navijaju jer za njega navijaju financijska tržišta, potaknuta najnovijom najavom Banke saveznih rezervi o daljnjim paketima poticaja. Iako su dokazi o tome da monetarni poticaj pridonosi jačanju ulaganja i općenite poslovne klime u najbolju ruku slabašni, njegov učinak na financijska tržišta i cijene kapitala može se vrlo jednostavno i brzo dokumentirati. Cijene kapitala stvaraju opći "učinak bogatstva", kojim se određuje koliko se građani osjećaju financijski sigurnima.

Politizacija središnjih banaka

Kao posljedica toga, pouka o tome koliko je ekonomija od ključne važnosti za izbore suptilno se mijenja. Više nije riječ o realnom gospodarskom stanju, već o percepciji kapitalnih tržišta, koja je postala najznačajnija. A ta percepcija katkad je jako daleko od stvarnog stanja, što znači da što više važnosti glavni političari daju ekonomiji, to će veće biti iskušenje da se učinak monetarne politike na cijene kapitala, a ne dugoročni rast, smatra ključnim.Rezultat toga u Americi bit će sve veća politizacija Banke saveznih rezervi. Republikanci će za svoj poraz u studenome okriviti monetarni poticaj te središnje banke (ili možda neuspjeh kampanje Mitta Romneyja, koja je već sada gafova i velikih pogrešaka). Istodobno, mnogi državni vođe u Europi koji promatraju što se zbiva s Obamom i Fedom možda će iz svega toga izvući zaključak da bi im bilo puno bolje i lakše kad bi imali izravnu kontrolu nad svojom središnjom bankom. S obzirom na teškoće u obliku izvršavanja takve kontrole nad Europskom središnjom bankom, sljedeći veliki izazov pred kojim bi se euro mogao naći bit će sve jači pozivi vraćanja na stare državne valute.

© Project Syndicate, 2012.

Harold James, profesor je povijesti i međunarodnih odnosa na Princetonu te profesor povijesti na Institutu europskog sveučilišta u Firenci. Autor je knjige "Krupp: povijest jedne legendarne njemačke tvrtke"