U knjizi Idealist Nina Munk, novinarka Vanity Faira, prikazuje istančani portret Jeffreyja Sachsa i njegovog Projekta milenijskih sela, demonstracijskog projekta vrijednog 120 milijuna dolara kojemu je namjera pokazati svijetu da je moguće izdići afrička sela iz siromaštva golemim priljevom ciljane financijske pomoći. Munk je šest godina provela istraživajući materijal za ovu knjigu, tijekom kojih je dobro upoznala Sachsa pa čak i dulje vrijeme živjela u dva u ukupno 15 milenijskih sela. Očito je da cijeni i važnost i težinu onoga što Sachs i njegova ekipa pokušavaju postići. Svima u našoj zakladi sam rekao kako smatram da je vrijedna vremena i čitanja. Vrijedna je to i na trenutke srcedrapateljna poučna priča. Naime, premda je projekt milenijskih sela postigao uspjeh te pomogao određenom broju obitelji da poboljšaju svoje zdravstveno stanje i povećaju prihode, dva sela na proučavanje kojih je Sachs potrošio najviše vremena, Dertu u Keniji i Ruhiira u Ugandi, nisu se ni izdaleka približila Sachsovu zadanom cilju.

U početnim fazama planiranja ovog projekta, Sachs se obratio našoj zakladi za pomoć. Ranije smo podržali njegova nastojanja u sklopu Earth Institute pri sveučilištu Columbia te smo smatrali kako je njegov angažman na području potreba siromašnih zemalja od neprocjenjive važnosti.

Kakva pomoć vlade

Njegova prezentacija nas je zaintrigirala. Odabrao je sačicu sela kao fokus intenzivnih intervencija u zdravlje, obrazovanje i poljoprivredu – odjednom. Njegova hipoteza bila je da će te intervencije imati toliku moć sinergije da će pokrenuti pozitivni začarani krug te zauvijek izvući ova selja iz ralja siromaštva. Tvrdio je kako napredak ne može biti održiv bez beskrajne financijske pomoći usredotočimo li se samo na gnojivo, a ne riješimo problem zdravlja ili ako samo osiguramo cjepiva bez da pokušamo unaprijediti obrazovanje. Moji suradnici i ja smjesta smo uvidjeli niz neizvjesnoti u Sachsovu pristupu. Nismo bili uvjereni u njegove pretpostavke o brzini ostvarenja dobiti, pitali smo se što će se dogoditi kada financiranje projekta milenijskih sela prestane, koliko će vlade doprinijeti smanjenju troškova po glavi stanovnika i koliko je isplativo mjeriti napredak (s obzirom na to da je vrlo vjerojatno kako će stanovnici iz okolnih područja pohrlili u sela koja dobiju financijsku pomoć u sklopu projekta). Stoga smo odlučili kako nećemo izravno uložiti u Projekt milenijskih sela, premda bismo vrlo rado nastavili financijski podupirati njegove ostale projekte. Sada kada taj projekt nije polučio očekivane rezultate, ja ne namjeravam bacati kamenje. Imamo puno vlastitih projekata koji nisu ispunili očekivanja. Teško je iznaći uspješna rješenja, čak i kada uzmete u obzir sve moguće situacije i nehotične posljedice. U gotovo svim oblicima ulaganja, bila ona poslovna, humanitarna ili neka druga, postoji svojevrsna prirodna tendencija da se naglo povuku kada su suočena s teškoćama i neuspjehom. I ja sam to prošao, kao i, vjerujem, mnogi drugi.

Bez ospodarskog modela

Dakle, što je pošlo po krivu? Prvo, sela koja je Sachs odabrao prethodno su iskusila sve vrste problema, od suše do političkih nemira. Drugo, Projekt milenijskih sela preuzeo je idealistični pristup “polja snova”. Čelnici projekta potaknuli su ratare da se prebace na niz novih usjeva za kojima je vladala velika potražnja u bogatim zemljama, a stručnjaci na tlu napravili su dobar posao pomažući ratarima da ostvare dobar usjev uporabom gnojiva, uvođenjem navodnjavanja i korištenjem boljeg sjemena.

No projekt nije istodobno uložio u razvojno tržište za te usjeve. Kako kaže Munk, “Ispalo je da se ananas ipak ne može izvoziti jer je trošak prijevoza bio previsok. Navodno nije bilo ni tržišta za đumbir. A usprkos početnom zanimanju kupaca iz Japana, na kraju nitko nije želio brašno banane”. Ratari su uzgojili kulture, no kupci su izostali. Naravno, Sachs je svjestan da je poznavanje tržišne dinamike od ključne važnosti; ipak je on jedan od najpametnijih ekonomista na svijetu. No što se tiče sela koje je Munk istražila, Sachs kao da je stavio povez preko očiju.

Warren Buffett često kaže: “Pogled u retrovizor uvijek je puno jasniji od pogleda kroz vjetrobransko staklo”. U tom retrovizoru jasno nam je da ovaj projekt nikada nije imao gospodarski model kojim bi se uspjeh održavao nakon što se potroše dolari namijenjeni milenijskim selima. Sve intervencije koje su provedene, na području zdravstva, poljoprivrede, obrazovanja i poslovanja imaju smisla uvode li se pomno i postupno. No iznenađuje me koliko malo pažnje je Sachs posvetio proučavanju državnih proračuna ovih zemalja te činjenica da nije uvjerio lokalne vlade da dodatna porezna sredstva usmjere u financiranje većeg broja ovih investicija na domaćoj razini. U retrovizoru vidimo i da su se mnoge Sachsove ideje pokazale sasvim točnima. Munk u tančine prikazuje njegovu borbu iz 2007. godine s međunarodnim donatorima pomoći koji su odbijali besplatno distribuirati mreže za spavanje protiv insekata jer im je miliji bio tržišni pristup prema kojemu bi kupci plaćali mali iznos za svaku mrežu. Da se blago izrazim, Sachs nije stekao puno novih prijatelja u postupku zalaganja za besplatne mreže za spavanje. Zahvaljujući sve nemilosrdnijim tiradama, na kraju je od sebe otuđio i potencijalne saveznike koji su jednakim žarom posvećeni cilju pobjede nad malarijom. No povijest će pokazati da je Sachs neupitno bio u pravu. Naime, otad smo uvidjeli da besplatni model omogućuje puno širu distribuciju mreža za spavanje, kao i smanjenje pojave malarije u odnosu na tržišni model.

Preuzimanje rizika

U konačnici, nadam se da borci protiv siromaštva neće dopustiti da ih iskustvo Projekta milenijskih sela spriječi u ulaganjima i preuzimanju rizika. U svijetu rizičnog kapitala, stopa neuspjeha od 70 ili 80 posto smatra se sjajnim rezultatom. U svijetu međunarodnog razvoja, kritičari svaki neuspjeh prikazuju kao dokaz da se financijska pomoć svodi na bacanje novca u rupu bez dna. Kada pokušavate ostvariti cilj koji je teško dostižan kao što je borba protiv siromaštva i bolesti, nikada nećete postići ništa značajno bojite li se neuspjeha.

© Project Syndicate, 2014.