Iako se većina sadašnjeg društveno političko establišmenta voli pohvaliti kako su sedamdesetih godina sudjelovali u prosvjedima koji su uključivali blokade fakulteta, čini se kako za nove generacije koje dolaze nema previše razumijevanja.

U Hrvatskoj od samostalnosti do danas velikih prosvjeda, posebice studentskih, i nije bilo. Dosta dugo svaki oblika prosvjeda bio je označen kao “nedržavotvoran”, a ta kovanica poslužila je za držanje u miru većine neistomišljenika. Sada su stasale nove generacije “klinaca”, neopterećenih povijesnim nasljeđem i “tokovima naše revolucije”, i traže svoja prava. Traže pravo na besplatno školovanje, a establišment se čudi kao da su oni svoje školovanje skupo plaćali. Budimo iskreni, većina današnjih profesora, političara i istaknutih građana da su trebali po godini studiranja platiti devet ili deset tisuća kuna ne bi ni sjedili tamo gdje sada sjede i tražili političke motive iza nastupa studenata koji jednostavno ukazuju kako je školovanje u Hrvatskoj postalo preskupo. A i jest preskupo u državi u kojoj je prosjećna plaća oko 5000 kuna, a svako kućanstvo opterećeno barem jednim kreditom. Uskoro bi se moglo dogoditi da ponosna zemlja znanja postane zemlja obrazovanja za odabrane. One koji si to mogu priuštiti. Najzanimljivije je da u cijeloj toj situaciji, a blokada fakulteta traje već treći dan, ministar obrazovanja Dragan Primorac uopće ne smatra potrebnim ukazati se medijma ili na Filozofskom fakultetu. Isti ministar, koji je istrčao pred mlađe prosvjednike, protivnike državne mature, i u maniri najboljeg poznavatelja problema pubertetlija je prolongirao, ovaj put kao da se uplašio. Ne zna što da kaže studentima, a uoči lokalnih izbora vjerojatno čeka i neki “input” svoga gazde. Šute i veliki borci za radnička prava – sindikati. Javljaju se tek rijetki, ali većina njih iz svoje salonske pozicije GSV-a i inih vijeća više ne razumiju borbu za samo jednu stvar. Jer, pitaju se, gdje je tim studentima plan i program, zašto nisu prvo vijećali., gdje je tu organiziranost, što oni to u stvari žele itd. A studenti ovaj put traže samo jednu stvar i čini se kako polako uspijevaju mobilizirati sve više istomišljenika. No hoće li uspjeti? S dosta sigurnosti se može reći da neće. Ali i sami toga nesvjesni uspjeli su pokazati nešto drugo. Da dolaze novi ljudi, neopterećni prošlošću i da će nam možda za 20 ili 30 godina upravo oni osigurati besplatno školovanje. Nažalost, u ovom trenutku situacija i nije tako jednostavna jer besplatno školstvo ipak državu stoji puno novca, a kao argument navodi se i stanje s deficitarnim zanimanjima za koja se i ovako ne isplati nikoga školovati.