Japanu bi trebalo dobro ići. Može se pohvaliti dobro obrazovanom i discipliniranom radnom snagom, a većinu drugih industrijaliziranih zemalja nadmašuje i ulaganjima i potrošnjom na istraživanje i razvoj.

Zapravo, s 3,3 posto BDP-a, japanski rashodi za istraživanje i razvoj bili su veći čak i od onih u Sjedinjenim Američkim Državama donedavno. Pa ipak, japanski se relativni pad nastavlja. Osamdesetih i devedesetih godina Japan je bio drugo po veličini svjetsko gospodarstvo, između ostalog i zbog naizgled nenadmašnog industrijskog sektora.

Danas je, međutim, četvrto po veličini svjetsko gospodarstvo, s podacima koji pokazuju da je nedavno zaostajalo za Njemačkom, zemljom s mnogo manjim brojem stanovnika, 83 milijuna, naspram njegovih 123 milijuna, koja je podložna nepovoljnim demografskim trendovima, slično onima viđenim u Japanu.

Razmislite o VCR-u
Da biste razumjeli gospodarski pad Japana, razmislite o priči o VCR videorekorderu. Uz potrebu za vrlo malim i pouzdanim mehaničkim elementima, ova tehnološka čuda nekada su bila ponos japanske precizne proizvodnje.

Japan je imao gotovo monopol na globalnom tržištu videorekordera jer nije bilo američkih proizvođača, a europske tvrtke nisu se mogle natjecati s Japanom po omjeru cijene i kvalitete. U svom vrhuncu, sredinom 1980-ih, proizvedeno je i izvezeno mnogo milijuna jedinica, a japanski su izvoznici naplaćivali relativno visoke cijene i zarađivali dobru maržu.

No, analogna tehnologija videorekordera nije se mogla natjecati s digitalnim zamjenama koje su se pojavile 1990-ih i postale sveprisutne početkom 2000-ih. Proizvodnja videorekordera se smanjila, primoravajući tvrtke da snize cijene i smanje profitne marže sve dok, jedna za drugom, nisu potpuno napustile taj proizvod. Danas niti jedna tvrtka u Japanu ne proizvodi videorekordere. Sličnu putanju slijedile su i mnoge druge potrošačke elektronike, poput magnetofona i Walkmana.

Potrošačka elektronika bila je kamen temeljac japanske izvozne industrije. No, nova digitalna potrošačka elektronika s poluvodičima nije iziskivala precizni inženjering u kojem se Japan isticao. Dakle, bilo je jeftinije proizvoditi njihove komponente drugdje u Aziji i sastavljati proizvode u Kini, a SAD je pružao softver. U međuvremenu, potražnja za japanskim izvozom i cijene japanskog izvoza nastavile su padati.

Ekonomisti obično gledaju na izvozne cijene zemlje ne izolirano, već u odnosu na njezine uvozne cijene – takozvane uvjete trgovine. Japan je izvanserijski među razvijenim gospodarstvima jer su se njegovi uvjeti trgovine, koji su sredinom 1980-ih iznosili gotovo 160 posto, smanjili krajem 1990-ih i zabilježili krah početkom 2000-ih.

Do 2008. godine omjer je pao ispod 100 posto. Za usporedbu, uvjeti trgovine u Europskoj uniji i SAD-u ostali su na približno konstantnoj razini (oko 100 posto) tijekom cijelog tog razdoblja, gotovo uvijek ostajući unutar uskog raspona od plus ili minus deset postotnih bodova.

Čimbenici poput pogoršanja japanskih uvjeta trgovine odigrali su daleko veću ulogu od nepovoljne demografije u relativnom gospodarskom padu te zemlje. Da, japanska populacija stari i smanjuje se. No, američko stanovništvo povećalo se za samo četvrtinu više od japanskog od 1995. godine, a ipak se njegov BDP povećao za više od 300 posto više.

Iako se japanski životni standard nastavio poboljšavati, tempo je spor, a japanskim potrošačima općenito ide lošije od svojih kolega u drugim razvijenim gospodarstvima.

Uzmite BDP po glavi stanovnika: uz prilagodbu troškovima života, Japan pomalo zaostaje za Europom, koja je pomno pratila SAD.

Prilagodba novim idejama
Veliko je pitanje zašto japanski proizvođači nisu napustili, i država ih nije pozvala da prije napuste, proizvode poput videorekordera ili da pokušaju preuzeti vodstvo u najsuvremenijim tehnologijama koje su ih zamijenile. Ovisnost o prijeđenom putu nesumnjivo je dio odgovora: kada poduzeća steknu znanje u određenom području, često im je isplativije dodatno poboljšati vještine u tom području, umjesto preseljenja u novo područje.

Ali psihološki čimbenici vjerojatno su također igrali ulogu. Vodeće japanske tvrtke i, doista, japansko društvo u cjelini, bile su ponosne na svoje inženjersko umijeće, pa im je bilo teško prihvatiti da te hvalevrijedne sposobnosti gube na vrijednosti.

Isto je bilo i s državnim službenicima, uključujući one u Ministarstvu međunarodne trgovine i industrije, instituciji koja je stekla gotovo mitski ugled zbog uspjeha u usmjeravanju rasta Japana. Japanski čelnici i proizvođači zapravo su odabrali gospodarski pad umjesto da priznaju da je njihova ključna tehnička kompetencija postala bezvrijedna.

To nas dovodi do prve ključne pouke iz japanskog iskustva: gospodarstvo, bez obzira na to koliko je bilo uspješno u prošlosti, mora se biti spremno prilagoditi novim idejama, tehnologijama i okolnostima. Druga ključna pouka glasi da relativni pad, čak i ako se njime dobro upravlja, dovodi do gubitka globalnog utjecaja.

Europa bi, s obzirom na starenje stanovništva i slabost po pitanju tehnologija u nastajanju, trebala to primiti na znanje. EU već gotovo 20 godina nastoji povećati potrošnju na istraživanje i razvoj na 3 posto BDP-a i poduprijeti ulaganja. Međutim, dostizanje japanske razine u vezi s tim dvjema mjerama možda neće riješiti europski problem rasta ako su resursi usmjereni prema industrijama na zalasku.

© Project Syndicate 2024.