Pritisnuta višegodišnjim kritikama iz Bruxellesa, Vlada je popustila i Europskoj komisiji naposlijetku obećala pročešljati poslovne knjige HBOR-a. Cilj ne može biti jednostavniji; utvrditi je li upravljanje razvojnom bankom adekvatno i poboljšati ugled. Tako bi za negdje za godinu dana, u drugoj polovici 2017. trebala biti provedena revizija kvalitete danih kredita, jamstva i ostalih poslova, i jednostavno dati odgovor na pitanje: Koliko vrijedi HBOR? Da se razumijemo HBOR, ili Hrvatska banka za obnovu i razvitak, nije banka ma koliko joj to u imenu stajalo. Da jest, bila bi pod povećalom supervizije Hrvatske narodne banke od čijih posjeta, ruku na srce, strepe uprave i vlasnici 28 poslovnih banaka. Umjesto toga, HBOR se vodi svojim pravilima o kreditiranju, traženim instrumentima osiguranja, svojim pravilima o izdvajanju rezervacija za loše kredite, ali i reprogramima.

Ključna razlika je da banke odluke donose tržišno, a u HBOR-u to u konačnici radi politka. Hoće li nekome odobriti milijune kuna kredita odlučuje politički imenovana Uprava, a potvrđuje Nadzorni odbor u kojem sjede ministri.

Konsenzus politike

Ma koliko se lijevi i desni političari, sadašnji i bivši, zaklinjali u ono ‘R’ u akronimu, u razvoj krajeva i sektora subvencioniranim kamatama za što komercijalne banke iz nekog razloga nisu zainteresirane, činjenica je da on primarno politički fond. U krizi je to samo došlo više do izražaja: kad su banke ‘zavrnule slavinu’ i postrožile uvjete, u HBOR-u se više nego udvostručilo izravno kreditiranje, s 24 posto 2011. na čak 57 posto prošle godine (u novim kreditima). Politika ni ne skriva da HBOR vidi kao svoju produženu ruku. Kao i njegov prethodnik, i ministar poduzetništva Darko Horvat, prva osoba koja bi po funkciji trebala zastupati odgovornost prema kapitalu, posebno javnog novca, otvoreno nastavlja u istom tonu da HBOR mora biti “servis”, a ne banka. I za Horvata je definicija razvoja očito široka i nema puno veze s ekonomskihm kriterijima budući da ide i korak dalje; smatra da HBOR treba kreditirati i loše tvrtke, potrebna je samo dobra ideja.

Crvena lampica

Upravo je direktno kreditiranje upalilo crvenu lampicu u Bruxellesu: krajem 2015. HBOR je podijelio 17,7 milijardi kuna direktnih (bruto) kredita o čemu je odlučivala logistika od 342 zaposlena (uz prepostavku da se baš svi bave ocjenom rizika, a ne bave se).

Usporedbe radi, bruto portfelj tvrtkama Zagrebačke banke iznosio je 56,5 milijardi kuna uz 4159 zaposlenih. Tri puta veći portfelj, uz 12 puta više ljudi za odgovor na pitanje je li razumno pretpostaviti da novac nije bačen kroz prozor. I unatoč vojsci ljudi koji rade u bankama, tvrtke im neuredno vraćaju više od 30 posto kredita, a HBOR-u tek 13,4 posto. Činjenica je da polovica HBOR-ovih kredita ide preko banaka, no što je što je s ostatkom? Ispada da oni koje banke nisu htjele kreditirati (po pravilima struke), ispadaju uredniji i bolji dužnici. Kako je to moguće? Jesu li HBOR-ovci natprosječno talentirani bankari koje treba zlatom platiti što bdiju nad novcem poreznih obveznika, imaju li samo puno više sreće od običnog bankarskog puka, ili loši krediti magično nestaju na papiru, rolanjem i reprogramima? Telefonskim pozivima?

Vjerujem, ne vjerujem

Kao što dobro znaju svi koji su dotakli problematiku financijskog izvještavanja, sve metode knjigovodstvenog izvješćivanja napravljene su tako da pokažu ono što vlasnik želi pokazati, i to treba imati na umu. HBOR se drži međunardnih računovodstvenih standarda, a primjene li se oni konzervativno, rezultati ne bi smjeli varirati od HNB-ovih zahtjeva prema bankama i “asset quality reviewa” koji traži Bruxelles. Tom logikom odgovor na pitanje koliko vrijedi razvojna banka već je dala Državna revizija koja godišnje podnosi izvješća Revizorskom odboru, NO-u, Vladi i Saboru. Nije valjda da birokrati u Bruxellesu ne vjeruju izvješćima koja naručuju upravo oni koji u konačnici odlučuju o kreditima?