Energija je krvotok svakog modernog društva i bez nje, bilo da je riječ o struji ili plinu, nafti i benzinu, društveni sustav bi stao, a građani bi bili u velikom problemu bez hrane, vode, grijanja, informacija, sigurnosti – došlo bi do kolapsa te predvidljivih nemira s nesagledivim posljedicama. Ako pogledate bilo koji rat u proteklih 100-injak godina, a posebice one koji se vode u zadnjih 20-ak godina, vidjet ćete da je u pozadini i glavni razlog uvijek energija, najčešće nafta.

Uvozimo 100 posto ugljena

Iz toga razloga velike države, one manje nitko ništa ne pita – štoviše kažnjava ih se na razne načine – ne dopuštaju da njihova energetska infrastruktura, bilo da je riječ o onoj vezanoj za proizvodnju ili distribuciju energije, dođe u ruke stranaca, iako su te zemlje (G7 ili čak G20, izuzevši Rusiju i Kinu koje su priča za sebe) uglavnom glavni zagovornici i branitelji slobodnog tržišta i liberalne demokracije. Situacija s energijom je posebno zabrinjavajuća na starom kontinentu jer Europa, odnosno Europska unija za koju postoje službeni podaci, uvozi gotovo 55% energije u godišnjoj vrijednosti od oko 250 milijardi eura.

I dok većina europskih zemalja uspijeva izravno ili neizravno proizvesti dovoljno struje za svoje potrebe, po pitanju plina i nafte ovisnost o uvozu gotovo je potpuna. Ni Hrvatska ne odstupa bitno od prosjeka EU jer uvozimo oko 50% naše energije u vrijednosti i do 12-ak milijardi kuna, odnosno gotovo dvije milijarde eura.

Od toga uvozimo 100% ugljena, 80% nafte, oko 50% plina (s tendencijom rasta uvoza) te oko 40% struje. I mi najbolje stojimo po pitanju električne energije gdje zadovoljavamo oko 60% domaćih potreba. No naša specifičnost je prevelika ovisnost energetskog sustava (HEP-ovih hidroelektrana) o hidrološkoj situaciji. Konkretno, kada ima dosta padalina i riječni tokovi su puni, proizvodimo puno struje. Ali, kada su padaline manje udio domaće proizvodnje struje rapidno pada. Osim hidroenergije, možemo računati još na termoelektranu Plomin.

Solarna energija u začetku

Tu je i veliki broj elektrana iz segmenta obnovljivih izvora energije (OIE), uglavnom vjetroelektrana, a čija ukupna snaga ne prelazi 1000 megavata. Suvlasnici smo u u NE Krško iz koje dobivamo 50% proizvodnje iz reaktora ukupne snage 700 megavata. 
Hrvatska energetska strategija iz 2008., koja zapravo nikad nije zaživjela, predviđala je niz investicija u velike energetske projekte, čak i u novu nuklearnu elektranu.

Od toga nije napravljeno ništa. Manje-više ispunjena su očekivanja po pitanju vjetroelektrana, ali više zbog sigurnih i visokih poticaja države za takvu proizvodnju struje nego zbog neke strategije. Fotonaponski, solarni segment nam je zapravo još u začetku. Projekt termoelektrane Plomin C snage 500 megavata, iako nikad službeno nije ukinut, prestao je postojati sam od sebe.

Riječ je bila o projektu vrijednom oko milijardu eura, a koji bi Hrvatskoj dao sigurnost energetskog miksa, a uz to bi bio jači, sigurniji i ekološkiji od postojeća dva bloka u Plominu, a koji bi se postupno ugasili. Već je odabrana i tehnologija i isporučitelj, no već 2-3 godine svi se prave da taj projekt ne postoji u planovima, štoviše, da nikad nije niti postojao. HEP u dobrim, kišnim godinama ostvaruje veliku proizvodnju i ekstraprofit iz svojih, uglavnom već davno amortiziranih hidroelektrana.

Bez obzira na boju političke garniture koja sjedi na Markovu trgu, a samim tim i kadrovira i upravlja svim javnim tvrtkama, konstanta je da se HEP-ova dobit uglavnom prelijeva u proračun, a ne u nove kapitalne investicije poput novih elektrana, bilo da su one hidro, termo ili nuklearne. Slovenija je nedavno najavila da kreće u izgradnju drugog nuklearnog reaktora u Krškom, a za što traži partnera. Vjerojatno je to bio poziv i Hrvatskoj da se očituje o tome. Nije bilo nikakvog odaziva. Ono što je ovdje zabrinjavajuće je, ne toliko to što smo mi načelno protiv nuklearne energije, nego to što zapravo nemamo nikakav stav, ili ga se ne usudimo izraziti, a i ne samo o tome. Hidroelektrane, čak i one najveće, u načelu su obnovljivi izvor energije. Hrvatska ima veliki hidropotencijal i za razliku od većine drugih sličnih zemalja EU, čija je iskoristivost hidropotencijala na razini od 90%, mi ne koristimo niti 50%. Zašto? Zato što smo si “sami pucali u nogu”, tako da smo dobar dio riječnih tokova proglasili zaštićenim prirodnim rezervatima.

Ranjivi u energetskoj krizi

Možda je najzvučniji primjer HE Ombla čija izgradnja se opstruira i bizarnim, ali zato medijski eksponiranim, razlozima poput onoga da bi tamo mogle obitavati čovječje ribice ili da bi tu mogla biti staništa šišmiša. O gospodarenju otpadom gdje bi vlastito smeće sanirali i na njemu zaradili izgradnjom energana koje bi ujedno grijale i davale struju velikim gradovima danas je blasfemično i šaptati.

Projekt LNG terminala Krk jedan je od rijetkih koji će se, doduše pod američkim pritiskom, očito realizirati, iako je Hrvatskoj puno manje potreban od gore navedenih energetskih investicija. 
Činjenica je da je energija burzovna roba i da je po nekoj cijeni uvijek ima na tržištu. Ali, što u slučaju krize, energetske, prirodne ili neke političke, a koje mogu svakog časa buknuti u otvorene sukobe i prekid svih energetskih tokova? Hrvatska jest članica EU, a to bi trebalo značiti da možda možemo biti i “veći katolici od pape” te štititi svoju prirodu i rijeke kada za tim i nema realne potrebe, odbijajući bilo kakve energetske projekte, a da će nam energija kroz neki od EU mehanizama solidarnosti uvijek stizati. Primjer migrantske krize pokazuje da stvari u EU i nisu baš tako homogene.

Unatoč Schengenu, mnoge EU zemlje su ponovno uvele granice, a neke od njih se i ogradile bodljikavom žicom, policijom i vojskom od svojih “schengenskih EU susjeda”. Iako je to protivno pravnoj stečevini, a i samoj logici EU, tijela Unije su na to reagirala blago ili retorički. Što u slučaju ako nam se ponovi slična situacija u energetici te naši EU partneri odluče zatvoriti plinovode, naftovode i dalekovode, a sami nemamo dovoljno energije za normalno funkcioniranje?