Kad se svjetski vođe okupe u New Yorku ovog mjeseca povodom zasjedanja godišnje Opće skupštine Ujedinjenih naroda, imat će dosta predmeta za raspravu povrh klimatskih promjena i održivog razvoja. Poglavito eskalacija suparništva velesila između SAD-a i Kine predstavlja sve veći rizik za svijet. Stoga UN mora učiniti izbjegavanje hladnog rata prioritetom u svojoj sadašnjoj misiji.

Usred svih rasprava po pitanju propasti multilateralizma i pojavljivanja svijeta G2 u kojem prevladavaju SAD i Kina, lako je zaboraviti da je sličan sustav – u kojem su glavni igrači bili Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez – postojao desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Tek je tijekom kasnih 1970-ih i 1980-ih postalo očito da sovjetski sustav ne može konkurirati tržišnom kapitalizmu.  Tek je nakon pada Berlinskog zida 1989. godine i naknadnog sloma Sovjetskog Saveza svijet G2 ustupio mjesto poretku G1+n u kojem sve druge zemlje (n) nisu sposobne parirati Americi kao jedinoj globalnoj velesili.

Blagodati od globalizacije 
Četvrt stoljeća koje je uslijedilo bilo je razdoblje multilateralizma temeljenog na liberalnim pravilima. Demokratski kapitalizam i kapitalizam utemeljen na tržištu naizgled su trijumfirali u nečemu što je Francis Fukuyama nazvao "krajem povijesti". SAD su uvelike bile najnadmoćnije u tom poretku – s jasnom iznimkom rata u Iraku 2003. godine  – i, poput većine zemalja, ostvarile su enormne blagodati od globalizacije i pojave novih složenih lanaca vrijednosti. No spektakularni uspon Kine tijekom tog razdoblja prekinuo je poredak G1+n.

Iako je Amerika još uvijek vodeća svjetska gospodarska, tehnološka i vojna sila, ona u sve većoj mjeri mora dijeliti taj status s Kinom. Neki tvrde da u ovom trenutku živimo u multipolarnom svijetu, u kojem važne zemlje srednje veličine imaju dosta moći da utječu na globalne odnose. Iz te perspektive postoje brojna središta u područjima kao što su financijski tokovi, trgovina, upravljanje velikim količinama podataka (Big Data) i internet.

Takva hub-and-spoke struktura, pak, rezultira brojnim različitim oblicima moguće suradnje i konkurencije među vladama.  Taj model nudi mogući opis uloge zemalja kao što su Indija, Njemačka, Rusija, Brazil i Japan u današnjem globalnom sustavu. On također naglašava kako moć, i mogućnost formiranja učinkovitih koalicija za kolektivno djelovanje, ovisi o dotičnom pitanju i s njim povezanom fragmentacijom ili koncentracijom interesa. Ipak, taj multipolarni svjetonazor umanjuje ogromni disbalans moći između G2 i ostatka svijeta.

Primjerice, Indija je slična Kini po pitanju stanovništva, ali njen BDP (po tržišnim cijenama) iznosi samo 20% iznosa kineskog BDP-a.  Povrh toga, vojne i tehnološke sposobnosti Indije, iako dojmljive, nisu niti približno usporedive s onima u Kini ili SAD-u. Isto se može reći i za ostale važne zemlje srednje veličine. Takvi disbalansi podsjećaju na poredak iz razdoblja 1945 i 1989. godine. Na sličan način Amerika i Kina podijeljene su ideologijom i imaju uzajamno antagonističke odnose. 

Politička liberalizacija u Kini
Ipak, s ekonomskog aspekta, desetljeća globalizacije učinile su ih u daleko većoj mjeri međuovisnima, što je rezultiralo s "dva sustava i jednim svijetom", kako se o tome izrazio bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Ta je međuovisnost istovremeno postala i strateška imovina i obveza jer obje strane mogu tražiti geopolitičku korist kroz naoružavanje globalnih mreža kao što su lanci opskrbe, financijski sustavi poravnanja i telekomunikacijska infrastruktura.

Dva događaja mogla bi promijeniti trenutačnu situaciju. Prvo, Kina i SAD mogle bi se obje razviti na način koji ih zbližava s ideološkog aspekta. Nova administracija SAD-a nakon predsjedničkih izbora 2020. godine mogla bi krenuti prema većem internacionalizmu, dok bi izvanredan kineski ekonomski napredak mogao još dovesti do postepene političke liberalizacije, bez obzira koliko se takvi izgledi mogli činiti neostvarivima u ovom trenutku. Ako takvi pokreti dobiju zamah, one bi se mogle međusobno ojačati.

Drugo, integriranija Europska unija mogla bi postati treća velesila u svijetu G3 i igrati ključnu ulogu uravnotežavanja vis-?-vis SAD-a i Kine. Europa ima potrebne ekonomske, financijske, tehnološke i ljudske resurse, a multilateralizam je ugrađen u DNK Europske unije. Idealno bi bilo da se oba događaja dogode istovremeno. Kad bi integriranija Europa i Amerika s pogledom usmjerenim prema vani učvrstile međusobne veze i još jednom podržale multilateralizam kao najbolji način za očuvanje mira i isporuku javnih dobara poput zaštite klime od klimatskih promjena, tada bi stajati po strani za Kinu bilo teže i skuplje.

Međutim, iz dugoročnije perspektive, izgledno je da će kineska snaga konkurirati SAD-u i Europi zajedno. Prognoze OECD-a vezano uz realni rast BDP-a navješćuju da će do 2040. godine, kinesko gospodarstvo biti jednake veličine kao gospodarstva SAD-a i EU27 zajedno. Naravno, BDP je samo jedan mjerni podatak, ali ostali podaci po pitanju tehnologije ili vještina polučuju slične rezultate.

UN više od tribine za vlade
Kroz eskalaciju trgovinskog sukoba, SAD i Kina uzrokuju znatne ekonomske troškove same sebi i ostalim zemljama. A ako svijet postane još podjeljeniji u "dva sustava", bit će teže postići sporazum oko toliko potrebnih međunarodnih propisa u područjima kao što su oporezivanje, kibernetički prostor i biogenetika. Ujedinjeni narodi sa svojim specijaliziranim agencijama više su od tribine za vlade; one također crpe meku moć iz "planetarnih" ciljeva mira i razvoja, a sada i zaštite klime od klimatskih promjena, za koju se zalažu.

U vrijeme svog osnivanja nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi osmišljeni su iznad svega kao zaštitnik multilateralnog poretka temeljenog na pravilima koji bi spriječio nasilne sukobe između država članica. Danas oni moraju ponovno provoditi vlastitu osnivačku misiju i pomoći u sprečavanju novog i drugačijeg, ali jednako pogubnog hladnog rata.

© Project Syndicate, 2019.