Nakon 2015. koju je na razini bankarskog sustava obilježilo pet milijardi kuna gubitka (ponajprije zbog konverzije CHF kredita), prvo polugodište 2016. opet je u znaku dobiti. Prije oporezivanja zbirno iznosi “zvučnih” 3,5 milijarde kuna. Iako su tome uvelike kumovali jednokratni prihodi četiriju vodećih banaka od prodaje udjela u Visi te prodaje tzv. loših plasmana (Erste, Zaba) koji su knjigovodstveno u najvećoj mjeri bili otpisani, taj će podatak o dobiti barem usputno vjerojatno iskoristiti i neki akteri izborne kampanje. Naravno, mahom u funkciji jeftinog populizma jer banke su za to inače pogodne. Bankarstvo, međutim, već neko vrijeme nije baš atraktivan biznis, a polugodišnji financijski skor teško će promijeniti viđenje perspektiva i ulagačke privlačnosti banaka na ovim prostorima, ali i šire u regiji. U tom smislu pak ne znače mnogo ni sve glasnije spekulacije o mogućem novom preslagivanju u top 5 banaka u Hrvatskoj.

Prema njima, peta po veličini banka u nas, Splitska, mogla bi iz ruku francuskog Societe Generalea prijeći u vlasništvo mađarske OTP banke. Kako su ti razgovori, prema svemu sudeći, još u dosta ranoj fazi, o izgledima da se završe kupoprodajnom transakcijom još je prerano govoriti. No, taj bi primjer mogao biti indikativan i u nešto širem kontekstu investicijskih strategija vezanih uz bankarski sektor i područje Srednje i istočne Europe ili tzv. CEE regije. Tome u prilog govore i pregovori koje talijanski Unicredit trenutačno vodi oko prodaje udjela u Pekao banci, drugoj najvećoj banci u Poljskoj. Ne zapne li ta transakcija na cijeni, u dogledno vrijeme Pekao banka trebala bi prijeći pod kontrolu vodećeg poljskog osiguravatelja, većinski državnog PZU-a (prema pisanju FT-a, Poljaci su spremni platiti tri, a UCI traži oko 3,5 milijarde eura).

Podrška Orbanove vlade

Te dvije priče o mogućem preuzimanju i preslagivanju na prvu loptu nemaju baš mnogo zajedničkog. Međutim, dio financijaša reći će kako su u oba slučaja, što se tiče kupaca, de facto državni projekti. Poljska vlada putem PZU-a kojega vlasnički kontrolira nastoji povećati domaću kontrolu nad bankarskim sektorom, u kojemu strani vlasnici danas kontroliraju oko 60 posto aktive. Iako je vlasnička struktura OTP-a nešto drukčija negoli ona PZU-a, i ofenziva OTP-ova “gazde” Sandora Csanyja, koja bi mu u slučaju da se razgovori s Francuzima okončaju “dealom” u Hrvatskoj rezultirala povećanjem tržišnog udjela na blizu 11 posto, smatra se zapravo “državnim projektom” sa značajnim pečatom i podrškom Vlade Viktora Orbana.

Istodobno, sa strane prodavatelja u oba slučaja posrijedi je priča o svojevrsnoj krizi regionalnih strategija zapadnoeuropskih banaka u razdoblju nakon financijske krize, s kojom su u Europi uslijedile velike i duboke regulatorne promjene. Dok kod Societe Generalea CEE strategija nikad nije bila baš dorečena, pa su dosad već napuštali neka regionalna tržišta na kojima nisu uspjeli uhvatiti prag tržišnog udjela koji su smatrali održivim (npr. desetak posto), Unicreditova je CEE orijentacija prošloga desetljeća bila među najizraženijima.

Maticama manjka kapitala

No, znatno ga je više pogodio i “slučaj švicarac” koji je najizraženiji bio upravo na regionalnim tržištima izvan eurozone. Sve u svemu, UCI grupacija već je duže vrijeme suočena s regulatornim pritiscima za jačanje kapitala. Procjenjuje se, naime, da bi trebao osigurati oko 9 milijardi eura svježeg kapitala, a prodaja dijela podružnica jedan je od načina.
Unicredit, dakako, nije jedini koji je već dugo zaokupljen vlastitim pospremanjem, kao što nije jedini koji već neko vrijeme preispituje i svoje regionalne operacije. Time je jako zabavljen i Raiffeisen, ali i drugi. Potencijalne “robe” za prodaju u bankarskom sektoru sigurno ne bi manjkalo. No, trenutno se malo toga otvoreno stavlja u izlog jer na strani kupnje nedostaje cjenovno koliko-toliko odgovarajuća potražnja.

“Bankarski sektor CEE regije jednostavno nije u modi”, kaže iskusni bankar. Odnos povrata na uloženo strateški investitori u dogledno vrijeme ne vide poticajnim, a razni međunarodni fondovi pri ulaganju u banke imaju drukčije, za vlasnike banaka nepovoljn(ij)e računice. U Hrvatskoj, pak ni veličina tržišta nije adut, a uza sve se i politika svako malo potrudi poslati lošu poruku o pravnoj (ne)sigurnosti. Zato su se i iz redova domaćih financijaša u novije vrijeme čule ideje na tragu vraćanja dijela banaka u stranom vlasnštvu pod domaću kontrolu. Naravno, u takvim kombinacijama kod nas se unaprijed znaju i dežurne “poluge” – mirovinci.