Tumačenje izbornih rezultata, posebno kad izlaznost nije visoka, uvijek sa sobom nosi rizik, a kad je riječ o nedavno održanim izborima za Europski parlament, rezultati nisu bili jedinstveni.

Najveće se iznenađenje dogodilo u Italiji, gdje je proeuropska i proreformska stranka pod vodstvom premijera Mattea Renzija osvojila više od 40 posto glasova. Kršćanski demokrati kancelarke Angele Merkel pobijedili su u Njemačkoj, a dobar su odaziv imali i Socijaldemokrati. U nekim je slučajevima glasovanje jednostavno slijedilo domaće političko stanje. Međutim, pobjede Stranke za neovisnost Velike Britanije (UKIP) i Nacionalne fronte u Francuskoj te uspjeh stranaka koje se izričito bore protiv statusa quo diljem Europe ne može se zanemariti. On upućuje na duboku tjeskobu, nepovjerenje i otuđenje od europskih institucija i temeljne filozofije.

Europska unija, stoga, sada mora pomno razmisliti kamo će dalje krenuti, kako će se povezati s problemima koji muče njezine građane i kako uspješnije ostvariti svoje ideale u svijetu koji se mijenja. Pomirljivost oko krajnje desnice, ako se uopće uspije održati proeuropska većina, vrlo je opasna. Čak i najgorljiviji zagovornici Europe smatraju da su promjene nužne. Mnogi su se čimbenici spojili u povećanju broja i složenosti izazova s kojima se Europa suočava te u nesigurnosti i neizvjesnosti u vezi sa sposobnosti Europe da ih svlada. 

Mete napada
Riječ je o strahovito ambicioznom projektu jedinstvene valute, koja je od početka stvaranja manjkava, o agoniji financijske krize i stanju nakon nje, o povezanosti tih dvaju izazova u dužničkoj krizi. Jedan od izazova jest i proširenje Europske unije s 15 na 28 članica u posljednjih deset godina, a to je desetljeće donijelo brze promjene na području tehnologije, trgovine i geopolitike. Eurozona je EU gurnula od važne uloge do jasnog i bjelodanog odlučivanja o budućim proračunima pojedinih država i ostalim gospodarskim politikama. S obzirom na bolne rezove potrošnje bez prilagodbe tečajne stope, iznenađuje da nije bilo većeg kaosa. Kriza je duboko pogodila i one izvan eurozone, a europske su institucije postale vidljivije i pretvorile se u mete češćih napada. U iznenađujuće multipolarnom svijetu, u kojemu će BDP biti sve više povezan sa stanovništvom, argumenti u korist Europe jači su nego ikad. Europski narodi zajedno mogu ostvariti značajan utjecaj, a samima će im s vremenom razmjerna važnost slabjeti.

Svjetski poredak 21. stoljeća bit će drastično drukčiji od poretka 20. stoljeća. Argument u korist Europe danas nije mir već moć. Ako želimo ostvariti potencijal EU i izbjeći guranje Britanije u zapećak Europe, treba ponovno razmotriti ravnotežu EU-a i država članica od prvih načela, a europske institucije mijenjati da budu odgovornije i bliskije onima kojima upravljaju. Razumljivo je da krhke nacionalne vlade koje se nastoje othrvati gospodarskoj bolesti – i još su pod političkim pritiskom da to ostvare – trenutno nemaju nikakve želje za takvom korjenitom raspravom. Stoga trebamo razlikovati dugoročnog od trenutačnog djelovanja. Trenutni je izazov ostvariti što više promjena u sklopu postojećeg okvira europskih institucija i sporazuma. Svladavanje toga izazova zahtijeva nov pristup i nov plan. 

Jednoglasno djelovanje
Novi bi pristup trebao započeti tako što bi Europsko vijeće trebalo potvrditi svoju odgovornost za usmjeravanje Europe tako što će uspostaviti jasnu, ciljanu i uvjerljivu platformu za promjene koja će povezati probleme europskih građana i promijeniti stav o onome što Europa može ostvariti aktivnim, a ne retroaktivnim putem. Vijeće mora uskladiti političke ambicije EU-a s nizom konkretnih prijedloga za njihovo ostvarenje te potom zadužiti EK za provedbu te platforme. Europski će parlament raspraviti o nužnim mjerama i donijeti odgovarajuće zakone. I u tom pogledu Vijeće i Komisija moraju jednoglasno djelovati te prihvatiti metodu suradnje s Parlamentom koja pojedine povjerenike neće ostaviti same na buri kad postanu metom napada. Plan reforme trebao bi se pozabaviti sveobuhvatnim pitanjima koje države članice EU-a ne mogu riješiti u vlastitom interesu.

U eurozoni to podrazumijeva izričit dogovor prema kojemu će, u zamjenu za daljnje podrobnije provođenje strukturnih reforma država članica, doći do veće fiskalne fleksibilnosti i aktivnosti monetarne politike kako bi se ostvario jači rast i izbjegla deflacija. Svakoj će se državi članici EU reforma lakše prodati ako bude dio veće ponude. Uniji je u cjelini potreban napredak u konsolidaciji jedinstvenog tržišta, osobito u uslužnom sektoru, a tvorci politike trebali bi se snažno zalagati za transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo. Štoviše, najbolje ideje u vezi s infrastrukturom i europskim programom stvaranja radnih mjesta treba uključiti u plan promjena. Nastojanja na tom području treba usmjeriti tako da se pokaže kako združeno europsko djelovanje može stvoriti radna mjesta i industriju budućnosti. Isto tako, energetska je politika sada ključna, i to ne samo za konkurentnost Europe već i kao rezultat događaja u istočnoj Europi i Ukrajini. EU nikad nije dovoljno zdušno zagovarala zajedničku energetsku politiku, no ona bi imala transformativan učinak.

Podrška povjerenicima
Zajednička energetska politika i integrirana tržišta energije donijeli bi korist tvrtkama i potrošačima te smanjili ovisnost Europe o stranim zalihama. Na kraju, ako Europa želi pokazati vlast koja odgovara njezinoj gospodarskoj težini, mora biti spremna ispuniti svoju ulogu u vojnim operacijama i ključnu ulogu sigurnosne faktora za potencijalne partnere nakon krize ili sukoba. Nije riječ samo o potrošnji, već i o sinergiji. Nedavo iskustvo iz sjeverne i subsaharske Afrike pokazalo je kako se takva mogućnost može iskoristiti. Naravno, središnji dio plana bio bi program supsidijarnosti u skladu s onime za što se britanska vlada i druge vlade zalažu. I za rad takva programa postoji obilje prijedloga. Vlada pravo ozračje i pravi je trenutak, a djelovanje na tom području usmjerilo bi se na element europskog vladanja koji izaziva gnjev u svim kutovima političke scene. Želim biti jasan u vezi s planom reforme Europe. Ne mislim da uobičajene zaključke Vijeća koji se donose u posljednji tren na predugom i rutinskom sastanku, već na pravi i precizan program – nazovimo ga manifestom za promjenu – koji će Komisiji jasno reći što treba napraviti i dati povjerenicima podršku koja im je za to potrebna. 

© Project Syndicate, 2014.