Izvanredni izbori u Hrvatskoj, predizborna obećanja i sučeljavanja lidera vodećih političkih opcija u središtu su interesa ne samo hrvatskih građana već i poduzetnika i stranih investitora. Upravo sučeljavanje dvojice političkih lidera, koje je pokazalo pozitivan pomak prema tolerantnom, uljuđenom i argumentiranom dijalogu na hrvatskoj političkoj sceni, pokazuje i nedostatke koji moraju zabrinuti hrvatske poduzetnike i potencijalne investitore.

Naime, skoro potpuno su, u prezentacijama programa pa time i gospodarskih perspektiva, zanemarena tri ključna čimbenika. Prvo je pravna sigurnost. Lideri dviju vodećih stranaka, ali niti programi drugih stranaka, ne pojašnjavaju namjere unaprjeđenja učinkovitosti i vjerodostojnosti pravnog i pravosudnog sustava, uključujući i poziciju državnog odvjetništva, u uspostavi povjerenja u pravni sustav i davanja jamstava da će se sadašnje neodrživo stanje hitno i radikalno promijeniti podizanjem učinkovitosti i predvidivosti djelovanja pravosudnih institucija.

Mnogobrojni primjeri, prije svega nedavna sudska praksa, pokazuju da sudski procesi mogu trajati i desetak godina, u tijeku kojih optuženici, posebno za gospodarsko djelovanje, mogu biti izloženi neviđenom linču medija i javnosti, koji rezultiraju propašću poslovnih projekata, gubitkom radnih mjesta i osobne imovine i imovine članova obitelji, ali neće imati nikakve reperkusije za odvjetništva koja su pokrenula postupke i sudske instance koje su odgovorne za neopravdanu dužinu procesa.

Učinci poreznih propisa
Ovome treba dodati i kontinuiranu praksu posebno trgovačkih sudova koji u istom predmetu, u identičnom slučaju i identičnoj pravnoj regulativi mogu donijeti posve različite presude u Osijeku, Zagrebu ili Splitu. Hrvatske političke elite hitno se trebaju suočiti s pitanjem tko bi se od budućih investitora u takvim okolnostima trebao osjećati sigurnim u hrvatskom pravnom i institucionalnom sustavu. Drugo je tehnologija djelovanja, odnosno načina primjene poreznog sustava.

Nedavna usmjerenost medija i javnosti na procjenu veće ili manje upućenosti lidera hrvatskih političkih stranaka na mogućnosti smanjenja poreza na dodanu vrijednost, dohodak ili dobit je u praksi manje važna od djelovanja podzakonskih akata na tom području i aktualne prakse u primjeni poreznih zakona. Relevantni politički akteri u predizbornoj kampanji, a kasnije i provedbi obećanja morali bi se suočiti sa svakodnevnom praksom u primjeni poreznih pravila u Hrvatskoj, pri čemu svi koji imaju iskustva iz poslovanja u drugim zemljama članicama Europske unije svakodnevno pokušavaju dobiti odgovore zašto se učinci poreznih propisa u Hrvatskoj toliko razlikuju od uobičajene prakse u većini članica EU. 

Prilika za iskorak
Najčešće su to pitanja zašto u primjeni poreza na dohodak i obračunu plaća u Hrvatskoj poduzetnik za svaku isplatu plaće svakom zaposleniku mora ispuniti sedam ili osam uplatnica, a u većini drugih zemalja tek jednu, dvije ili možda tri. Nikome nije jasno, jer nije logično, da troškovi putovanja, korištenja najma vozila, kupnje goriva, pa do kupnje dnevnih novina ili periodike nije prihvaćeno kao odbitak u sustavu poreza na dodanu vrijednost, a da i ne govorimo o troškovima reprezentacije, pri čemu su u nekim zemljama EU čak i troškovi lobiranja i poklona za poslovne partnere priznati kao uobičajeni trošak poslovanja. Treće je učinkovitost administracija ili čimbenik vrednovanja vremena u provedbi procedura.

U ovom slučaju riječ je o nečem što je za upravljanje poslovnim projektima i procesima u "normalnim" zemljama jedan od najvažnijih čimbenika, a to je vrijeme. Hrvatskoj nekompetentnoj i loše vođenoj administraciji, na svim razinama od općina i gradova, preko županija do državnih agencija i ministarstava, vrijeme je irelevantna stvar jer ako nešto ne riješe danas mogu i za nekoliko dana, tjedana pa i mjeseci. Trošak poduzetnika koji u istom vremenu moraju plaćati zaposlenike koji se tim problemom bave ili moraju kalkulirati propuštenu dobit za administraciju je potpuna nepoznanica ili stvar koja ih jednostavno ne zanima.

Takav pristup je središnji čimbenik koji djeluje na poduzetničku klimu, ali i na ukupnu učinkovitost gospodarstva. Stranke, koalicije ili vlade koje ubuduće neće biti u stanju imati kvalitetna rješenja za ova tri čimbenika neće moći unaprijediti konkurentnost hrvatskog gospodarstva, ali niti podići standard života hrvatskih građana. Sve navedeno pokazuje da Hrvatska ima veliku priliku konačno iskoračiti prema gospodarskom i društvenom napretku u slučaju da se nakon izbora konstituira vlast koja razumije ključne probleme koji utječu na perspektive razvoja Hrvatske i dobrobit građana. 

Čelnici bez znanja
Međutim, ne manje važno je pitanje u kojoj mjeri građani mogu provjeriti koji predizborni program i koja politička stranka ili koalicija, osim jasne slike problema i primjerenih rješenja, ima i kadrovske potencijale kojima može provesti proklamirane politike i nužne reforme. Naime, većina dosadašnjih vlada je bila suočena s dva vrlo ozbiljna problema. Prvi je taj da su vodeći ljudi nominirani na čelna mjesta pojedinih resora imali vrlo slaba znanja i iskustva u odgovarajućem području, što samo po sebi nije posve neprispodobivo iskustvima većine razvijenih demokracija.

Drugi i presudni problem je taj što takvi čelnici u pravilu u svojem resoru provode negativnu selekciju, i umjesto da se okruže prvoklasnim stručnjacima uklanjaju i one malobrojne. Zato bi svi predizborni programi mogli ostati prazna predizborna obećanja ukoliko sljedeća vlada ne stvori kompetentnu i učinkovitu administraciju kao koristan servis građanima i gospodarstvu.