Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane, narodna je mudrost koja se može primijeniti na mnoge sfere ljudskog društva.

Tako je Hrvatska u proteklih 10-ak godina uvelike profitirala na dvoznamenkastom rastu broja turista koji su zbog političkih, ekonomskih, a bogme i ratnih nestabilnosti, izbjegavali zemlje Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka te Grčke. 

Etničko čišćenje
Ovih dana se ponovno počela rasplamsavati kriza na relaciji Turska – Sirija, iako bi mnogi rekli da nikad nije niti bila ugasla, a zbog Turske invazije na Siriju. Situacija je zbog toga posebno uzavrela u Europskoj uniji zbog otvorenog plana turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da napravi etničko čišćenje te pobije i protjera Kurde koji žive na tim područjima te da u tom dijelu Sirije naseli 3,5-4 milijuna sebi lojalnih ljudi, prvenstveno sirijskih izbjeglica koje se trenutno nalaze u izbjegličkim kampovima diljem Turske. S pozicije Turske i surove geopolitike, možda se i radi o razumljivom potezu, no činjenica je da međunarodna zajednica teško prihvaća ovakve stvari ako nisu u režiji najvećih svjetskih sila, a Turska još nije niti blizu toga statusa.

Stoga su već krenule osude međunarodne zajednice, a u čemu prednjači Europska unija, u kojoj se privremeno ili stalno nastanio veliki broj Kurda. Sirijaca i Turaka, možda i više od 10 milijuna ukupno njih. EU je donio osuđujuću rezoluciju za Tursku, a mnoge zemlje su uvele i unilateralni embargo na izvoz oružja Turskoj. No, Turska je utjecajna članica NATO pakta koja, posebno u zadnje vrijeme, vrlo solidno taktizira između SAD-a, Rusije, Izraele, Saudijske Arabije i ostalih utjecajnih zemalja te se ne treba "bojati" da će Turci ostati bez oružja, a koje uostalom i sami proizvode u zavidnim količinama. No, situacija bi se mogla trenutno odraziti na turizam koji se u Turskoj počeo lagano oporavljati, a možda još i više na industriju i trgovinu koja je uvelike naslonjena na EU. 

Prvi veliki udarac, koji još nije definitivan, je jučerašnja odluka najvećeg njemačkog i europskog proizvođača automobila Volkswagena da stavi na led svoju već donesenu odluku o gradnji nove tvornice u Izmiru u Turskoj. Radi se o izravnoj investiciji od 1,5 milijardi eura, a koja bi vezala barem još toliko ulaganja drugih tvrtki (uglavnom proizvođača rezervnih dijelova) koje bi bile vezane uz VW poslovni sustav u Turskoj. Procjene su da bi samo VW tvrtka zapošljavala 4000 ljudi, a utjecaj na turski izvoz bi se zbog toga mjerio u milijardama eura (za primjer, Renaultov Revoz u Sloveniji ima 3000 ljudi te prihod od 1,7 milijardi eura od čega 97% u izvozu). Volkswagen je, navodno, razmatrao 10-ak lokacija u Europi za svoju novu tvornicu, a šaptalo se da je jedna od njih i Hrvatska. 

U konačnici, VW je sveo izbor na tri destinacije: Srbija, Bugarska i Turska i gdje im se kao optimalno rješenje pokazalo Turska. Svima je jasno da ako ofenziva Turske u Siriji ne potraje predugo, i ne bude previše krvava, da će se sve ubrzo zaboraviti – na tom tragu je i najava iz Washingtona da se američki predsjednik Donald Trump ponovno predomislio i odustao od potpunog povlačenja američke vojske iz tampon zone na kurdskom području između Turske i Sirije.

  No, ako se stvari zakompliciraju, poput saudijske intervencije u Jemenu koja traje već godinama i odnijela je desetke možda i stotine tisuća civilnih života, Turska bi se mogla naći u velikim problemima. U Bugarskoj i Srbiji su trenutno krenule javne kampanje koje istražuju mogućnost da se njemački automobilistički div zbog krize s Kurdima predomisli i da napravi novi natječaj za izbor svoje tvornice u kojem više ne bi bilo Turske.

Iako takav scenarij nije vjerojatan, jer ipak se radi o velikom poslu čija vrijednost se mjeri u milijardama eura, mogućnost postoji – turska Vlada je neki dan, iako ta tvornica nema još niti temelje, zabranila svim dužnosnicima, državnim, javnim, regionalnim i lokalnim, da više ne smiju voziti službena vozila najviše kategorije drugih proizvođača (do sada je to bio uglavnom Audi) već da svi moraju prijeći na VW, odnosno Passat. 

Hrvatska autoindustrija
Kako bilo, ne bi bilo loše da se ime Hrvatske ponovno uvede u mogućnost za preispitivanje njemačke odluke o novoj VW tvornici. Činjenica jest da naša zemlja stoji po pitanju infrastrukture za novu autoindustriju lošije od većine konkurenata, no možda bi nam to mogla biti i prednost jer bi investitor imao ekskluzivitet te potencijalno više benefita od države. Štoviše, europska automobilska industrija je u svojevrsnom restrukturiranju.

S jedne strane se radi o političko-ekonomskim situacijama u Turskoj i Velikoj Britaniji koja će, ili bi barem mogla, natjerati automobilske tvrtke na promjenu planova te zaustavljanje planiranih investicija i izmještanje već postojećih pogona iz tih zemalja.  S druge strane, tu je i tehnološka revolucija gdje gotovo svi proizvođači automobila kreću u produkciju električnih automobila, a za koju godinu i vodikovih. Hrvatska po tom pitanju ima što za reći, prije svega kroz inovativnu tvrtku Rimac, a zatim i kroz Dok-Ing, sustav Končar i mnoge druge.

Stoga, možda uz lobiranje za kadrovsku križaljku u novom sastavu Europske komisije te ulaska u Schengen, ne bi domaćoj politici sada bilo naodmet da ispita i mogućnost privlačenja globalnih automobilskih igrača koji bi ovdje radili s tradicionalnom ili pak električnom ili vodikovom tehnologijom. Ne treba spominjati što bi za Hrvatsku značila 1-2 tvornice automobila, koje bi automatizmom značile i 10-ak manjih tvornica rezervnih dijelova. Radilo bi se o investiciji od 2-3 milijarde eura, a utjecaj na BDP i izvoz bi bio možda i dvoznamenkasti.