Razvijeno zapadno društvo u čiji klub je Hrvatskoj u interesu što prije se učlaniti poznaje pojam privatnog školovanja već nekoliko stoljeća.

Prestižna sveučilišta koja su iznjedrila nekoliko generacija vrhunskih i priznatih stručnjaka poznati su pečat razvijene zapadne demokracije. I tako društvo koje ponajprije njeguje elitizam stvara svoju nišu za odgoj najmlađih. Onih koji će jednog dana vladati upravljačkim procesima u društvu bez obzira jesu li financijske ili političke prirode. U Hrvatskoj privatno školstvo uzima svoj zamah. Upisi na privatna veleučilišta iz godine u godinu rastu, a cijena studiranja nije puno niža nego izvan granica države. Tako polako, ali sigurno i elita u Hrvatskoj dobiva poligon za odgoj najmlađih. I nema u tome ništa loše jer teško se može reći kako je privatno obrazovanje manje kvalitetno od državnog. Dapače, i prosjek godina koje oni koji plaćaju provode na veleučilištima puno je kraći nego kod onih koji studiraju besplatno. A i većina privatnih škola uspijeva bez puno pomoći države. Međutim, postoji jedan izuzetak koji se u Hrvatskoj, kada se govori o privatnom školstvu, ne spominje. To je stipendiranje najpametnijih. Kao i svaki hermetički zatvoren segment društva, i elitno, skupo školstvo s vremena na vrijeme treba svježu krv. Ona se u razvijenim demokracijama pomno bira unutar puka i osvježava školske klupe predviđene za sinove i kćeri onih koji si mogu priuštiti najkvalitetnije, ali i ujedno najskuplje obrazovanje. Stoga ono što hrvatsko privatno školstvo treba u svojoj idućoj fazi je stipendiranje, i to ne državno, nego privatno. Inače bi se moglo dogoditi da bez svježe krvi unutar elite polako dođe do vladavine mediokracije koju vlast može kupiti.