Treba li američka vlada fiksirati današnje ultra niske troškove zaduživanja izdavanjem dugoročnijeg duga? To je teška odluka, ali uslijed trenutno već visoke razine ukupnog duga (da ne spominjemo nefinancirane mirovinske obveze i obveze zdravstvenog osiguranja, koje će se vjerojatno povećati), možda je došlo vrijeme da se ona donese.

Do ovog trenutka, američka državna riznica i Odbor Federalnih rezervi, djelujući udruženo, nastojali su ograničavati dugoročni državni dug, u cilju smanjivanja kamatnih stopa za privatni sektor. Doista, u ovom trenutku, prosječno trajanje američkog duga (uključujući završnu bilancu Federalnih rezervi) je ispod tri godine, znatno manje nego u većini europskih zemalja, čak i ako se uzmu u obzir masovni programi kvantitativnog popuštanja (QE) njihovih središnjih banaka.

Sklonost prema kratkoročnom zaduživanju kao načinu na koji se može pokušati stimulirati gospodarstvo do ovog je trenutka imala smisla. Obzirom da su kamatne stope na 30-godišnji američki dug otprilike 200 baznih bodova više nego na jednogodišnji dug, kratkoročno je zaduživanje također uštedilo vladina sredstva. Ali vlada ne bi trebala poslovati poput banke ili fonda za omeđivanje rizika, pretrpavajući se kratkoročnim dugovima u cilju financiranja dugoročnih projekata. To je suviše rizično. Uslijed neto američkog državnog duga koji već doseže 82% nacionalnog dohotka, potencijalni fiskalni troškovi brzog porasta kamatnih stopa mogli bi biti ogromni. 

Samonanesene štete
Nitko ne kaže da je takav preokret vjerojatan ili neizbježan, ali šanse nisu u tolikoj mjeri trivijalne kao što neki možda vjeruju. Ponajprije, kamatne stope mogle bi naglo porasti u slučaju rata ili nekog drugog katastrofalnog događaja. Manje dramatično, ali vjerojatnije je da će američka središnja banka Fed jednog dana naći načina za povećanje inflacijskih očekivanja, koja se, kao u većini naprednih gospodarstava, kreću neumoljivom silaznom putanjom. Ako inflacijska očekivanja i započnu s rastom, doći će do povećanja kamatnih stopa. Do porasta stopa zaduživanja također bi moglo doći od samonanesene štete. Pretpostavite, primjerice, da američki glasači izaberu za predsjednika nepredvidivog i nekompetentnog poslovnog čovjeka, koji drži da je bankrot samo uobičajeno poslovanje.

S druge strane, nije teško zamisliti niz uvelike populističkih vođa koji se priklanjaju suludoj ideji da je razina državnog duga u osnovi irelevantna i da nikad ne bi trebala predstavljati prepreku povećavanju javne potrošnje. Nažalost, kad bi se Sjedinjene Američke Države ikad srele s iznenadnom normalizacijom kamatnih stopa, ona bi mogla nalagati znatne prilagodbe vezane uz porez i potrošnju. Također, ukupno opterećenje, uključujući nezaposlenost, gotovo bi zasigurno nerazmjerno palo na siromašne, činjenica koju populisti, koji vjeruju da je dug zapravo besplatan ručak, prikladno ignoriraju. Imajte na umu, produljenje ročnosti zaduživanja ne treba podrazumijevati manje zaduživanja.

Većina ekonomista slaže se da veći deficit ima smisla ako se koristi za plaćanje neophodnih poboljšanja u infrastrukturi i obrazovanju, da ne spominjemo poboljšanje domaće fizičke i kibernetičke sigurnosti. Postoji značajni zaostatak vezan uz vrijedne projekate, a realne kamatne stope (prilagođene inflaciji) su niske (mada, ako su ispravno izmjerene, realne kamatne stope mogu biti znatno više nego što to službene mjere nagoviještaju, uglavnom uslijed nesposobnosti vlade za izračunavanje pogodnosti nove robe što uzrokuje pretjerano naglašavanje inflacije).

Nadamo se da će sljedeći predsjednik oformiti radnu grupu za infrastrukturu sa znatnim stupnjem neovisnosti i tehnokratskom ekspertizom koja će pomoći u odabiru projektnih prijedloga, kao što je to učinila vlada Velike Britanije prethodno Brexitu. Uslijed kontrole nad valutom globalnih rezervi, Sjedinjene Američke Države imaju prostora za zaduživanje. Međutim, one bi trebale mudro strukturirati svoje zaduživanje. Prije nekoliko godina, akrobacije Feda vezane uz spuštanje dugoročnih troškova zaduživanja još su uvijek imale smisla. Danas, uslijed normalizacije gospodarstva, argument za kreativne politike poput kvantitativnog popuštanja (QE), koje učinkovito skraćuju državni dug isisavanjem dugoročnih obveznica s tržišta, čini se znatno slabijim. 

Japan nije uzor
Eto zašto je došlo vrijeme da američka državna riznica razmotri zaduživanje na duže staze nego što je to bio slučaj tijekom proteklih godina. Danas, dug s najduljim dospijećem koji izdaje američka vlada je 30-godišnja obveznica. Ipak, Španjolska je s uspjehom izdala 50-godišnji dug s vrlo niskim stopama, dok su Irska, Belgija, pa čak i Meksiko izdali 100-godišnji dug. Naravno, nema jamstva da stope neće dodatno pasti u budućnosti, no cilj je imati manje rizičan protok budućih kamatnih obveza.

Brojni polemičari koji se priklanjaju lijevoj strani ukazuju na Japan, gdje neto dug iznosi oko 140% BDP-a, kao dokaz da je znatno viši dug izvrsna ideja, unatoč evidenciji o anemičnom rastu te zemlje. Podrazumijevaju da uopće nema puno potrebe za zabrinutost o dugu, a kamoli tek o strukturi njegovog dospijeća. Zapravo japanski kreatori politika i ekonomisti prilično su zabrinuti i ne preporučuju ostalim zemljama oponašanje dužničke pozicije njihove zemlje. 

Europska različitost
Europa se doduše nalazi na znatno različitom mjestu, s puno većom nezaposlenošću i znatno snažnijim razlozima da nastavi slijediti politiku fiskalnog stimulusa uz rizik od većih troškova servisiranja duga u budućnosti. Međutim, uslijed trenutnog solidnog oporavka američkog gospodarstva, najbolji pristup mogao bi biti brži pomak prema normalizaciji dužničke politike i ne pretpostaviti da će strani vjerovnici biti strpljivi, bez obzira na smjer američke politike. 

© Project Syndicate, 2016.