U svjetlu hotmaila i afere s ministricom Martinom Dalić i njezinim “kreiranjem” lex Agrokora država ponovno gubi dragocjeno vrijeme koje bi se moglo i pametnije utrošiti. Bez banaliziranja stvari i argumenta koji svakako stoji – a taj je da stvari oko lex Agrokora nisu transparentne i čiste od početka pa sve do sada – moramo se zapitati koliko trenutno “aferaštvo” skreće pogled s daleko važnijih stvari za opstojnost države, pa čak i neku pristojnu budućnost ako za nju još i postoji sigurna prilika.

Naime, u državi gdje svima promiče činjenica kako su ovih dana u mirovinu otišli prvi korisnici drugog stupa i to s mirovinom nižom za gotovo 1000 kuna, državi u kojoj prema nekim izvorima na postavljanju energetski učinkovitih fasada rade ljudi slastičarske struke, jer u građevini nema radnika (pa poslodavci zaključuju ako znaju staviti glazuru na tortu znaju i na fasadu), u državi u kojoj se sprema izmjena zakona u zdravstvu koji bi ga mogli dodatno poskupjeti, ali ne i učini učinkovitijim, u državi gdje 320.000 blokiranih ne može primiti svoju punu teško zarađenu plaću, i u državi u kojoj mladi odlaze tražiti posao u nekim drugim zemljama – mora se postaviti pitanje dobiva li ministrica Martina Dalić previše javnog vremena i prostora, a daleko važnije stvari premalo.

Nikad krhkije okruženje

Krimen je to već duže vrijeme koji bi se mogao među našim vladajućim strukturama označiti kao “ne vidi se drvo od šume”, ali i krimen je to i među biračima koji bi se mogao nazvati sljepilom za važno i bitno. Naime, kada je propast Agrokora postala izgledna i odjednom počela puniti stupce i minute u medijima reakcija i politike i građana bila je podjednako pasivna. Jednu su stvar rješavali selfijima, a drugi bez pitanja čekali što će se dogoditi.

Propadala je tvrtka od 60.000 zaposlenih bez da se dogodio i jedan prosvjed vrlih nam sindikata. Bila je to situacija u kojoj je već tada bilo jasno kako lakog i istovremeno brzog rješenje nema. I već tada se moglo reći da će svako rješenje biti suspektno i kako se može očekivati dovoljno “štofa” za medije i javnost, ne u mjesecima koji dolaze već u godinama koje dolaze. I tako jest i tako će i biti. O Agrokoru još ćemo trošiti stupce i sate u medijima bez i s Martinom Dalić. Ali ono što nitko nije rekao tada – ali čini se ni sada – da ne može sve ostalo stati i postati nevažno.

Nitko nije najavio demografsku koroziju društva, pusta sela u Slavoniji, blokirane i sl. Niti je itko izložio viziju nošenje s tim pitanjima. Ustvari se po tko zna koji put u našoj državi bavljenje samo jednom stvari pokušalo prikazati kao velika vizija. Ali lex Agrokor to nije. Lex je gašenje požara i spašavanje sistemski važne kompanije za državu u i dalje bezidejnom okruženju što je vjerojatno prvi i najveći razlog iseljavanja sposobnih i pametnih. Po tko zna koji put naše bavljenje Martinom Dalić u ovom slučaju, a Antom Ramljakom prije koji mjesec skretanje je s pravih pitanja. A ona leže miljama dalje u gospodarsko-socijalnom okruženju koje nikada nije bilo krhkije i podložnije raspadu. Ako do raspada dođe neće za njega biti kriv lex Agrokor već puno dublja pitanja osmišljavanja pravca u kojem želimo da se država i društvo razvijaju.

Vrijeme za ozbiljne odluke

Ostaje dojam kako to jednostavno ne znamo i ne možemo osmisliti. Ili kako to za nas osmišljavaju drugi, iz Bruxellesa ili preko Atlantika. Društvo krojeno izvana, a ne iz temelja i iznutra teško može biti sretno. Obično je to na kraju društvo uslužnih djelatnosti, konobara i fizičkih radnika čiji pametni dio živi negdje drugdje.

Moramo se ozbiljno zapitati želimo li tako nešto ili je vrijeme da brzo i učinkovito razgrnemo maglu lex Agrokora i okrenemo se važnijim pitanjima.