Ako je bio potreban signal koji bi nagovijestio da se Europska unija raspada uznemirujućom brzinom, onda se time zasigurno može smatrati mađarsko postavljanje ograde od bodljikave žice duž granice s Hrvatskom – jednom od članica EU. Kriza u eurozoni je naravno isprekidala financijske priljeve, uzrokovala razilaženje gospodarstava, nagrizla političku podršku institucijama EU te okrenula Europljane jedne protiv drugih. U ovom trenutku, dok vlade podižu barijere i ponovno uspostavljaju granične kontrole, izbjeglička kriza remeti priljev ljudi i djeluje pogubno na trgovinu.

Također, uslijed rasplitanja EU, rizik da će Britanija izglasati njeno napuštanje postaje sve većim. Često se zagovara stajalište da EU napreduje kroz krize jer upravo one ukazuju na ogromnu potrebu za daljnjim integracijama. Međutim, takvim su prijelomnim trenucima neophodna barem četiri sastojka: ispravno zajedničko shvaćanje problema, sporazum oko učinkovitog načina daljnjeg djelovanja, spremnost na objedinjavanje više vrhovnih vlasti i politički vođe sposobni za provođenje tih promjena. Trenutno nedostaju sva četiri sastojka.  Vođe EU su slabi, podijeljeni i naizgled nesposobni za izlaganje vjerodostojne vizije budućih dobrobiti koje bi europske integracije mogle donijeti, bez kojih one ne mogu dobiti podršku masa i uvjeriti zadrte vlade da snose pravedan udio u tekućim troškovima. U pomanjkanju učinkovite, zajedničke reakcije, europske krize se zahuktavaju, potiču jedna drugu i potpiruju unilateralizam. 

Sukob vrijednosti
Eurozona i izbjegličke krize imaju zajedničke značajke zbog kojih ih nije lako riješiti. One uključuju sporove oko dijeljenja troškova, a sve je dodatno zakomplicirano sukobom vrijednosti, dok se u središtu svega nalazi ponovno i odnedavno dominantna Njemačka.  Zemlje članice EU nikako ne uspijevaju zajednički snositi teret. Umjesto da se slože oko pravedne podjele troškova, bilo po pitanju financijske krize ili prihvata izbjeglica, vlade pokušavaju minimalizirati svoje obveze i prenijeti ih na druge – čime samo povećavaju kolektivne izdatke. Bankarska kriza koja je mogla biti razriješena pravednim i odlučnim restrukturiranjem neodrživih dugova prerasla je u gospodarsku i političku krizu znatno većih razmjera koja suprotstavlja vjerovnike i dužnike, kako unutar pojedinih zemalja, tako i među njima.

Također, pravila EU koja propisuju da bi izbjeglicama trebalo pružiti azil u prvoj zemlji članici do koje stignu, pokazala su se neprovedivim i nepravednim; stoga što tražitelji azila uglavnom stignu u južnu Europu i žele krenuti na sjever, Grčka i Italija ignoriraju ta pravila i olakšavaju njihov prolaz. Tranzitne zemlje poput Mađarske pokušavaju skrenuti izbjeglice u drugim smerovima. Ponovno raseljavanje gotovo 750.000 ljudi koji su zatražili azil u EU ove godine – a to je još uvijek samo 0,14% populacije EU – stoga je preraslo u egzistencijalnu krizu. Dio problema je uskogrudno donošenje odluka. Vođe u EU usko se usredotočuju na ograničavanje kratkoročnih financijskih i političkih izdataka, umjesto da razmišljaju strateški o širim dugoročnim posljedicama.  

Restrukturiranje grčkog duga 2010. bilo bi impliciralo financijski udarac za francuske i njemačke banke (i vlade koje su stajale iza njih), no bio bi to znatno manji gubitak od onoga koji podrazumijevaju nabujali izdaci koje donosi trajna kriza. Povrh toga, dok prihvat izbjeglica zahtijeva početno ulaganje javnih sredstava, on može platiti dividende onog trenutka kad pridošlice počnu raditi. Jednoličnom kontinentu potrebni su dinamični mladi radnici za prihvat poslova koje lokalno stanovništvo prezirno odbija (ili za koje im nedostaje vještina), za plaćanje i brigu o starijima, osnivanje tvrtki i praćenje najnovijih ideja koje potiču gospodarski rast.  Sukob vrijednosti također sprečava kompromise.

Nijemci naglašavaju da dužnici imaju moralnu obvezu platiti ono što duguju i ublažiti svoju grešnu rastrošnost. Teško bi bilo potkupiti slovačkog premijera koji odbija primiti izbjeglice stoga što je "Slovačka izgrađena za Slovake, a ne za manjine". Iako bi plan EU vezano uz ponovno raseljavanje izbjeglica uklonio neželjene pridošlice iz Mađarske, Viktor Orbán, autoritaristički nacionalistički vođa te zemlje, načelno se protivi tome, optužujući Njemačku za "moralni imperijalizam" uslijed njenih nastojanja nametanja svog širokogrudnog stava prema izbjeglicama svojim susjedima. 

Stvaranje 'njemačke' Europe
Donedavno su se njemački kreatori politika pokušavali iskupiti zbog nacističke prošlosti te zemlje tražeći više europsku Njemačku i osiguravanjem financijskih sredstava za EU, čime su pomogli zagladiti brojne sporove. Međutim, uslijed pozicije Njemačke kao glavnog vjerovnika, ona je sada preuzela vodeću ulogu te administracija njene kancelarke Angele Merkel sada pokušava stvoriti "njemačku" Europu. Njemačka odbija prihvatiti činjenicu da njena gospodarska politika osiromašivanja susjeda – koja se odražava u ogromnim suficitima na tekućem računu platne bilance – je istovremeno uzrok krize u eurozoni i najveća prepreka njenom rješavanju. Doista, ona tiranizira druge kako bi provela svoju volju, pogrešno poistovjećujući svoje uske interese kao vjerovnika s interesima sustava kao cjeline. 

Nakon raspada Unije
Kancelarka Merkel igra znatno pozitivniju ulogu u izbjegličkoj krizi. Njemačka je jednostrano suspendirala primjenu europskih pravila o azilu i obvezala se na prihvat svih pridošlih sirijskih izbjeglica. Međutim, neuspjeh kancelarke Merkel da ponudi tim izbjeglicama siguran prolaz pogoršao je postojeći kaos. Posljedično su ponovno uspostavljene granične kontrole unutar navodno bezgranične zone Schengena, što predstavlja užasan presedan koji je potaknuo njemačke susjede na poduzimanje sličnih koraka.

U međuvremenu, dok se EU sve više smatra izvorom gospodarske krize, politička previranja, neželjeni migranti te rizik da će Britanci glasati za napuštanje eurozone na referendumu zakazanom prije kraja 2017. prerastaju u sve ozbiljnije prijetnje. Britanija je već sada poluodvojena – nalazi se izvan zone Schengena, ograđuje se od eura te uslijed brojnih pitanja u domaćim poslovima (uključujući politiku azila). Dok vlada nastoji ispregovarati još labavije uvjete članstva, Britanija će naposljetku biti još otuđenija od EU čak i ako ostane njenim članom. Biračka mjesta odražavaju elegantnu uravnoteženost glasova dok su referendumi nepredvidljivi.

U vrijeme bijesa protiv establišmenta i prevrata, zagovaratelji antieuropskih kampanja mogu propagirati tri maštarije o budućnosti nakon raspada EU: slobodno tržište, etničku čistoću – bez stranaca, ili socijalističku utopiju. Za razliku od njih, zagovornici EU moraju prodavati stvarnost onakvu kakva ona jest, zajedno s njenim ružnim izraslinama. Donedavno su se europske integracije doimale neizbježnima. One mogu usporiti, ali nikad neće krenuti obrnutim smjerom. Zemlje su se pridružile EU, a niti jedna ju nije napustila. Međutim, uslijed rasipanja EU, Brexit bi mogao u potpunosti preokrenuti tu dinamiku. To je još jedan razlog da se popravi stanje u EU prije nego što bude prekasno. 

© Project Syndicate, 2015.