Fiskalna nedisciplina stara je, valjda, koliko i Europska unija. Iako je ruku pod ruku s dužničkom krizom zamalo dovela do raspada eura, i dalje je top tema o kojoj traju rasprave u javnosti i svađe političara iza zatvorenih vrata.

U plejadu neposlušnih od prvog dana Hrvatska se savršeno uklopila. S danom ulaska u članstvo gotovo odmah su nas proslijedili u proceduru prekomjernog deficita, a sad smo kao pravi enfant terrible na rubu da odemo korak dalje i  zatvorimo sebi vrata prema besplatnom europskom novcu. Da ne bude zablude, većina članica Unije danas ima ekonomskih problema, pa ih je čak 15 na listi zemalja s makroekononskim neravnotežama. Prema ozbiljnosti neravnoteže grupirane su u šest kategorija po ozbiljnosti, a Hrvatska je, zajedno s Bugarskom, Francuskom, Italijom i Portugalom, u petoj najtežoj.

Ona okuplja zemlje s pretjeranim neravnotežama koje zahtijevaju specifični monitoring i odlučne političke poteze. I dok su prelasci iz kategorija fluidni, o čemu svjedoči primjer Bugarske, koja je iz druge u 2014. potonula u petu ove godine, ili Slovenije, koja je popravila rang uspevši se u četvrtu kategoriju, Hrvatska u godinu dana nije pokazala nikakav napredak. 

Politička sramota 
"Ako se brzo ne probude u Zagrebu, Hrvatska je na dobrom putu za pokretanje postupka zbog prekomjerenih manroekonomskih neravnoteža", poručili su nam neslužbeno iz Bruxellesa ne skrivajući da u taj scenarij baš pretjerano i ne vjeruju.  A to je zato što Zagreb dosad nije pokazao gotovo ništa. Lista makroekonomskih neravnoteža nije samo inventurna lista, popis problematičnih područja, malo jadikovke o krizi, i to je to. Iako se kod nas ne percipira važnijom od popisa za špeceraj, u Bruxellesu očekuju konkretne korake koji će približiti domaće gospodarstvo ostalim članicama. I to ne zato što smo im posebno dragi već jer smo to potpisali procijenivši da nam je isplativije ući u Uniju i dijeliti prednosti jedinstvenog tržišta, nego ostati izvan nje.  Kao što smo se politički osramotili prema Bruxellesu gotovo odmah nakon ulaska u članstvo zbog natezanja oko uhidbenog naloga, na ekonomskom planu postali smo praktički zemlja slučaj. Daleko od toga da i drugi ne nižu bisere, šalju dokumente o ozbiljnim reformama, a mjesecimam kasnije potom izgovore kad Bruxelles zatraži objašnjenja zašto nisu impelmentirana. 

Nemoćni i spin majstori
Nema tog majstora političkog spina koji bi mogao popeglati jednostavnu činjenicu da je domaća ekonomija nakon Grčke najgora u Europi. Umotana u najljepši papir, omotana šarenim vrpcama i namirišana najfinijim francuskim parfemom, i dalje ostaje jadna. Europa će možda porasti slabašnih 1,7 posto ove godine, ali Hrvatska se kreće puževim korakom s tek 0,2 posto. I sve to nije razlog za zabrinutost Zagrebu koji uporno vozi svojim kolosijekom. Još prošli tjedan premijer je rekao da reformski potezi za koje Hrvatska mora dostaviti Europskoj Komisiji do kraja travnja još nisu dogovoreni kod kuće. Onda je potpredsjednik Vlade Branko Grčić ipak pojasnio da je paket poslan u Belgiju, ali da ne i njegovi financijski učinci koji će na put naknadno?!

Za razumjeti je premijera i Vladu. Nema te političke opcije u svijetu koja će u izbornoj godini zatezati remen i provoditi bolne reforme. Zato je razumljivo odustajanje od monetizacije autocesta, poreza na nekretnine u 2016., a ranije i diranja u radno zakonodavstvo koje bi penaliziralo odlaske u prijevremene mirovine koje guše mirovinski sustav. Zato i zamrzavanje tečaja švicarskog franka u najboljoj maniri mađarskog premijera Viktora Orbana koje je pripomoglo dužnicima, ali zadirući financijski sustav.

Primjera je bezbroj, od energetike do zdravstva.  Čini se da je i Komisiji strpljenje pri kraju. Uđe li Hrvatska u šestu kategoriju, što signaliziraju europski birokrati neslužbenim kanalima, moguće su i konkretne posljedice. Zatvaranje vrata prema kohezijskim milijardama bila bi nova razina sprdnje kojoj bi se Hrvatska izložila. Tko zna? Možda u Vladi ionako smatraju da to ne bi bila pretjerana šteta u usporedbi s političkom cijenom reformi s obzirom na dosad skromne rezultate u povlačenju novca? Uostalom, što će nam kohezija kad aktivno radimo na tome da ostanemo što udaljeniji od ostatka Europe?