Međunarodni monetarni fond i ostali nedavno su još jednom revidirali svoje prognoze rasta globalnog gospodarstva na niže. To uopće nije iznenađujuće: svjetsko gospodarstvo ima malo svijetlih točaka, a njihov sjaj uglavnom ubrzano blijedi.

Među naprednim gospodarstvima, tijekom posljednja dva tromjesečja rast u SAD-u u prosjeku je iznosio 1%. Dodatno monetarno popuštanje potaknulo je ciklički oporavak eurozone, iako potencijalni rast u većini zemalja ostaje znatno ispod 1%. U Japanu, “abenomija” polagano gubi zamah, dok gospodarski rast usporava od polovice 2015. i trenutno se gospodarstvo nalazi blizu recesije. U Velikoj Britaniji neizvjesnost koja proizlazi iz lipanjskog referenduma o kontinuiranom članstvu u Europskoj uniji navodi tvrtke na daljnja zapošljavanja, dok je kapitalna potrošnja na čekanju. Također i ostala napredna gospodarstva – poput Kanade, Australije, Norveške – suočavaju se s vjetrom uz lice uslijed niskih cijena robe široke potrošnje.

Situacija nije ništa bolja u većini gospodarstava u nastajanju. Od pet zemalja skupine BRICS, dvije (Brazil i Rusija) su u recesiji, jedna (Južna Afrika) bilježi jedva zamjetan rast, druga (Kina) suočena je sa ozbiljnim strukturnim usporavanjem, a Indija se dobro drži samo zato što – kako kaže guverner njene središnje banke, Raghuram Rajan – u kraljevstvu slijepih, jednooki čovjek je kralj. Rast brojnih ostalih tržišta u nastajanju također je usporio od 2013., uslijed loših vanjskih uvjeta, ekonomske krhkosti (koja proizalzi iz labave monetarne, fiskalne i kreditne politike tijekom dobrih godina) te često samo korak dalje od reformi usmjerenih na liberalizaciju tržišta i prema varijantama državnog kapitalizma.

Porast nejednakosti

Što je još gore, potencijalni rast također je zabilježio pad u naprednim gospodarstvima i u gospodarstvima u nastajanju. Ponajprije, visoke razine javnog i privatnog duga ograničavaju potrošnju – osobito kapitalnu potrošnju koja potiče rast te čiji je udio u BDP-u pao nakon globalne financijske krize, a do ovog trenutka nije došlo do oporavka i povratka na pretkrizne razine. Pad ulaganja podrazumijeva sporiji rast produktivnosti, dok starenje stanovništva u razvijenim zemljama – a trenutno i u rastućem broju tržišta u nastajanju (primjerice u Kini, Rusiji i Koreji) – smanjuju input radne snage u proizvodnji.

Porast nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva pooštrava prezasićenost štednje (koja je pandan globalnom padu ulaganja). Tijekom redistribucije dohotka od radne snage do kapitala, on teče od onih koji imaju veću marginalnu sklonost potrošnji (kućanstva s niskim i srednjim prihodima) prema onima koji imaju veću marginalnu sklonost štednji (kućanstva s visokim prihodima i korporacije).
Nadalje, produljeni ciklički pad može dovesti do silaznog trenda rasta. Ekonomisti to nazivaju “histerezom”: dugoročna nezaposlenost nagriza vještine radnika i ljudskog kapitala te, stoga što je inovacija utkana u nova kapitalna dobra, niska razina ulaganja vodi do trajno sniženog rasta produktivnosti.

Naposljetku, uslijed tolikih čimbenika koji negativno utječu na potencijalni rast, strukturne reforme neophodne su radi poticanja potencijalnog rasta. Međutim, takve se reforme provode suboptimalno u razvijenim gospodarstvima i u gospodarstvima u nastajanju, uslijed činjenice da se svi troškovi, pomaci i premještaji moraju podmiriti unaprijed, dok se dobrobiti osjećaju srednjoročno i dugoročno. To daje protivnicima reforme političku prednost.

U međuvremenu, efektivni rast ostaje ispod smanjenog potencijala. Bolni proces razduživanja podrazumijeva nužan pad privatne i javne potrošnje, kao i nužan rast štednje, u cilju smanjivanja visokih deficita i dugova. Taj je proces započeo u SAD-u nakon krize stambenog sektora te se tada proširio na Europu, dok je trenutno u tijeku na tržištima u nastajanju koja su provela posljednje desetljeće u prekomjernom zaduživanju.
Istovremeno, ponuđeni politički miks bio je daleko od idealnog. Većina naprednih gospodarstava suviše brzo pribjegava fiskalnom ograničenju zaduživanja te je teret oživljavanja rasta gotovo u potpunosti prebačen na nekonvencionalne monetarne politike, koje se očituju opadanjem prinosa (a imaju i kontraproduktivne učinke).

Globalni pad ulaganja

Asimetrično usklađivanje između dužničkih i vjerovničkih gospodarstava također je potkopalo rast. Dužnička gospodarstva, uslijed pretjerane potrošnje i neznatne štednje, trebala su smanjiti potrošnju i povećati štednju kad su ih na to primorala tržišta, dok vjerovnička gospodarstva nisu bila primorana na veću potrošnju i na smanjenu štednju. Posljedično, došlo je do pogoršanja prezasićenosti štednje, kao i do pada ulaganja na globalnoj razini.

Naposljetku, histereza je dodatno oslabila aktualni rast. Ciklički pad smanjio je potencijalni rast, dok je smanjenje procjena potencijalnog rasta dovelo do daljnje cikličke slabosti, jer je potrošnja obično u padu kad su očekivanja revidirana prema dolje.

Nema politički jednostavnih rješenja za tekuće dileme u globalnom gospodarstvu. Neodrživo visoki dugovi trebali bi se smanjiti na brz i sustavan način, kako bi se izbjegao dugačak i razvučen proces smanjenja financijske poluge. Međutim sustavni mehanizmi za smanjenje duga nisu raspoloživi suverenim državama i politički ih je teško provesti unutar zemalja kako u kućanstvima, tako i u tvrtkama i financijskim institucijama.

Također, strukturne i tržišno orijentirane reforme neophodne su za poticanje potencijalnog rasta. No, uslijed tajminga troškova i pogodnosti, takve su mjere osobito nepopularne ako se neko gospodarstvo već nalazi u krizi.

Pogrešne mjere štednje

Neće biti manje teško napustiti nekonvencionalne monetarne politike, kao što su nedavno predložile američke Federalne rezerve naznačivši da će normalizirati kamatne stope monetarne politike sporije nego što je to bilo očekivano. U međuvremenu, fiskalna politika – osobito proizvodna javna ulaganja koja potiču i ponudu i potražnju – i nadalje ostaje talac visokim dugovima i pogrešno usmjernim mjerama stroge štednje, čak u zemljama koje imaju financijsku sposobnost za poduzimanje sporije konsolidacije.
Stoga, za sada je vjerojatno da ćemo ostati na onome što MMF naziva “novom osrednjošću” Larry Summers to naziva “sekularnom stagnacijom,” a Kinezi to nazivaju “novom normalom.” Međutim, nemojmo se zavaravati: nema ništa normalnog ili zdravog u ekonomskim izvedbama koje povećavaju nejednakost i, u brojnim zemljama, vode do populističkih protureakcija – lijeve ili desne orijentacije – protiv trgovine, globalizacije, migracije, tehnoloških inovacija i tržišno-orijentiranih politika.

© Project Syndicate, 2016.