Kad čujemo o katastrofi koja je zadesila prijatelja osjetimo i empatiju i vrtoglavicu. Pitamo se bi li se isto moglo dogoditi i nama: je li ta katastrofa posljedica neke osobite karakteristike koju mi srećom ne dijelimo? Ili smo i mi ranjivi? Ako je tako, možemo li izbjeći sličnu sudbinu?

Ista ta logika vrijedi i u slučaju zemalja. Tijekom vikenda 16.-17. srpnja, Venezuelanci su dobili priliku za prelaženje granice s Kolumbijom na razdoblje u trajanju do 12 sati. Bio je to događaj koji je podsjećao na pad Berlinskog zida. Više od 135.000 ljudi iskoristilo je taj predah za odlazak u Kolumbiju radi kupovine osnovnih potrepština. Putovali su stotinama milja i mijenjali svoju gotovinu za samo 1% zamjene jedne valute za drugu od onoga što bi dobili da im je bilo dopušteno mijenjanje po službenom tečaju primjenjivom za hranu i lijekove.

Pa ipak su smatrali da im se to isplati, obzirom na glad, nestašice i očaj koji prevladavaju kod kuće. Međunarodni tisak izvijestio je o padu venezuelanskog gospodarstva, zdravstvenog sustava, osobne sigurnosti te ustavne vladavine i ljudskih prava. Sve se to događa u zemlji s najvećim zalihama nafte na globalnoj razini, samo dvije godine nakon kraja najduljeg procvata cijena nafte u povijesti. Zašto? Je li se to moglo dogoditi negdje drugdje? Pojedinosti o nekoj situaciji uvijek su specifične i stoga se ne prenašaju dobro. No, to nam može dati lažni osjećaj sigurnosti. Ipak, sagledano na ispravan način, venezuelansko iskustvo sadrži važne lekcije za druge zemlje. 

Od uvjerenja do kaosa
Venezuelanska kriza nije posljedica loše sreće. Upravo suprotno, baš je sreća ponudila toj zemlji uže na kojem se ona naposljetku objesila. Umjesto toga kriza je neizbježna posljedica vladinih politika.  U slučaju Venezuele, te su politike uključivale izvlaštenja, kontrolu cijena i tečaja, prekomjerno zaduživanje tijekom dobrih razdoblja, anti-biznis propise, zatvaranje granica i ostalo. Razmislite samo o ovoj maloj apsurdnosti: predsjednik Nicolás Maduro u nekoliko je navrata odbio odobriti tiskanje novčanica većih apoena. Vrijednost najveće novčanice trenutno je ispod 0,10 dolara. To je uzrokovalo katastrofalne posljedice u platnom sustavu te u funkcioniranju banaka i bankomata i predstavlja izvor neviđenih neprilika za građane.  

Stoga se postavlja relevantno pitanje: zašto bi neka vlada usvojila štetne politike i zašto bi ih društvo slijedilo? Može se učiniti nemogućim povjerovati u kaos u kojem se nalazi Venezuela. Taj kaos, zapravo, proizlazi iz vjerovanja. Politike mogu zvučati ludim ili razumnim ovisno o konceptualnoj paradigmi ili sustavu vjerovanja koji smo usvojili u cilju tumačenja prirode svijeta u kojem živimo. Što se doima suludim prema jednoj paradigmi, može se činiti čistim zdravim razumom prema drugoj. Od veljače 1692. do svibnja 1693., primjerice, inače razumni ljudi iz Massachusettsa optuživali su žene za prakticiranje magije i vješali ih.

Ako ne vjerujete u magiju, to ponašanje doima se neshvatljivim. Ali ako vjerujete u postojanje Nečastivog koji opsjeda duše žena, tada se vješanje, paljenje ili kamenovanje njihovih tijela čini razumnom javnom politikom. Paradigma venezuelanskog chavisma tvrdi da je devijantno poslovno ponašanje koje je trebalo biti kontrolirano većim brojem propisa, izvlaštenja i većim brojem menadžera u zatvorima, dovelo do inflacije i recesije. Uništavanje ljudi i organizacija bilo je smatrano korakom u pravom smjeru. Ako se otarasi tih vještica, zemlja će ozdraviti. Konceptualne paradigme društva za razumijevanje prirode svijeta u kojima žive ne mogu se temeljiti samo na znanstvenim činjenicama, jer znanost u najboljem slučaju može utvrditi istinitost individualnih uvjerenja; ona ne može osmisliti sveobuhvatni sustav uvjerenja ili pripisati moralne vrijednosti ishodima.

Predmet politike je predstavljanje i evolucija alternativnog sustava uvjerenja. Rafael Di Tella sa Sveučilišta Harvard pokazao je da su uvjerenja građana temeljna odrednica izbora javne politike. U zemljama u kojima ljudi smatraju siromašne nesretnicima, oni žele preraspodjelu bogatstva; no ne žele ju tamo gdje ih smatraju lijenima. Ljudi teže većem broju propisa tamo gdje su uvjereni da su tvrke korumpirane; a s dovoljno propisa jedine uspješne tvrtke su korumpirane. Stoga bi uvjerenja čak mogla biti samoodrživa.

Korak naprijed – ili propast?
Razmislite o Donaldu Trumpu, republikanskom predsjedničkom kandidatu u SAD-u. Sudeći po njemu i velikom broju njegovih pristaša, SAD vode slabići koje iskorištavaju upućene strane sile prerušene u saveznike. Slobodna trgovina je meksički izum u cilju oduzimanja poslova Amerikancima.

Globalno zatopljenje je prijevara koju je izmislila Kina kako bi uništila američku industriju. Iz toga proizlazi da bi SAD trebale prestati igrati vodeću ulogu u stvaranju funkcionalnog globalnog poretka utemeljenog na univerzalnim vrijednostima i pravilima te umjesto toga upotrijebiti svoju moć kako bi prisilili druge na potčinjenost. Prema trenutnoj paradigmi, kao što tvrdi Joseph Nye sa sveučilišta u Harvardu, to bi podrazumijevalo jednostrano uništenje američkog najvažnijeg izvora "pametne" moći. Međutim, prema Trumpovom svjetonazoru, to bi predstavljalo korak naprijed. 

Kataklizmički neuspjeh
To isto moglo bi vrijediti vezano uz glas Velike Britanije o napuštanju Europske unije. Jesu li migranti i pravila Europske unije doista ometali napredak te zemlje, što podrazumijeva da će Brexit otvoriti put prema većem prosperitetu? Ili je ekonomska recesija nakon glasanja naznaka koliko su vrijedni bili integracija i slobodno kretanje Europljana za vitalnost Velike Britanije? Opasnost koju Venezuela ističe – i koju bi također Britanija uskoro mogla isticati – je šteta koju disfunkcionalan sustav uvjerenja može napraviti nacionalnom blagostanju.  

Dok će određeno chavista uvjerenje koje je uništilo Venezuelu najvjerojatnije završiti propašću pod težinom vlastitog kataklizmičkog neuspjeha, lekcija ostalima sastoji se u pouci o tome koliko je skupo usvajanje potencionalno disfunkcionalnog sustava uvjerenja. Kad dođe do masovnih pomaka u paradigmama uvjerenja, Venezuela pokazuje do koje mjere se takvi eksperimenti mogu pokazati neisplativim.

© Project Syndicate, 2016.