Venezuelanci žele van zemlje – a nije teško dokučiti njihove razloge. Mediji diljem svijeta izvještavaju o Venezueli, dokumentirajući zaista užasne situacije sa slikama gladovanja, beznađa, i bijesa. Naslovnica časopisa The Economist od 29. srpnja sažela je to riječima: "Kaos u Venezueli." No, je li to samo još jedna uobičajena loša recesija ili nešto ozbiljnije?

Pad izvoza nafte
Najčešće korišteni indikator za usporedbu recesija je BDP. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, BDP Venezuele 2017. godine je 35% ispod razina zabilježenih 2013. godine, ili 40% po stanovniku. To je znatno oštrije pogoršanje nego tijekom Velike depresije koja je trajala od 1929. do 1933. godine u SAD-u, kad se procjenjuje da je BDP SAD-a pao 28%. To je također neznatno veće pogoršanje od onog u Rusiji (1990.-1994.), na Kubi (1989.-1993.) i u Albaniji (1989.-1993.), no manje od onoga što su iskusile ostale bivše sovjetske države tijekom tranzicije, poput Gruzije, Tadžikistana, Azerbajdžana, Armenije i Ukrajine, ili zemalja razdiranih ratom poput Liberije (1993.), Libije (2011.), Ruande (1994.), Irana (1981.), te, vrlo nedavno, Južnog Sudana.

Drugim riječima, u usporedbi s ekonomskom katastrofom u Venezueli, umanjuje se značaj svih ostalih katastrofa u povijesti SAD-a, Zapadne Europe ili ostatka Latinske Amerike. Pa ipak te brojke uveliko podcjenjuju magnitudu tog kolapsa. Očito je da je pad BDP-a od 40% po stanovniku vrlo rijedak događaj. No, nekoliko faktora čini situaciju u Venezueli još turobnijom. Ponajprije, dok smanjenje BDP-a u Venezueli (u konstantnim cijenama) u razdoblju od 2013. do 2017. godine uključuje 17% pad proizvodnje nafte, on isključuje 55% pad cijena nafte zabilježen u tom razdoblju. Izvoz nafte pao je za 2200 američkih dolara po glavi stanovnika od 2012. do 2016. godine, od čega je 1500 američkih dolara bilo uslijed pada cijena nafte. To su ogromne brojke, obzirom da je dohodak po glavi stanovnika u Venezueli 2017. godine ispod 4000 dolara. Drugim riječima, dok je BDP po stanovniku pao za 40%, nacionalni dohodak, uključujući cjenovni učinak, pao je za 51%.

Manjak sirovina
Države obično ublažavaju takve negativne cjenovne šokove stavljanjem sa strane određene količine sredstava u dobrim vremenima i posudbom ili korištenjem te ušteđevine u lošim vremenima, stoga se uvoz ne treba smanjiti u tolikoj mjeri kao izvoz. Ali Venezuela to nije mogla učiniti, jer je iskoristila naftni procvat za šesterostruko povećanje vanjskog duga. Raskalašenost u dobrim vremenima rezultirala je malom količinom sredstava za likvidaciju u lošim vremenima, a tržišta nisu bila voljna pozajmljivati prezaduženom zajmoprimcu. Bila su u pravu: Venezuela je trenutno najzaduženija zemlja na svijetu. Niti jedna zemlja nema veći javni vanjski dug kao udio u BDP-u ili u izvozu, niti je suočena s višom otplatom duga kao udjela u izvozu.

Međutim, poput Rumunjske za vrijeme Nicolae Ceauşescua tijekom 1980-ih, vlada je odlučila srezati uvoz, dok je istovremeno kontinuirano otplaćivala svoj vanjski dug, opetovano iznenađujući tržište koje je očekivalo restrukturiranje. Posljedično, uvoz roba i usluga po stanovniku potonuo je za 75% u realnim vrijednostima između 2012. i 2016. godine, te je još dodatno pao u 2017. Takav kolaps može se usporediti samo s onim u Mongoliji (1988.-1992.) i Nigeriji (1982.-1986.) i premašuje sve ostale četverogodišnje kolapse uvoza diljem svijeta još od 1960. Doista, venezuelanske brojke ne prikazuju nikakvo uljepšavanje: pad uvoza bio je gotovo izjednačen s padom izvoza.

Povrh toga, zbog činjenice da je taj administrativno nametnut pad uvoza doveo do manjka sirovina i intermedijarnih inputa, kolaps u poljoprivredi i proizvodnji bio je još veći od kolapsa cjelokupnog BDP-a, što je srezalo još dodatnih gotovo 1000 američkih dolara po stanovniku u sektoru lokalno proizvedene potrošačke robe. Prihodi od poreza koji nisu vezani uz naftu potonuli su za 70% u realnim vrijednostima između 2012. i 2016. godine.

Također, ubrzanje inflacije uzrokovalo je realni pad od 79% u monetarnim obvezama bankarskog sustava tijekom istog razdoblja. Izmjeren prema deviznom tečaju na crnom tržištu, pad je iznosio 92%, s 41 milijarde dolara na samo 3,3 milijarde dolara. Pad životnog standarda također je bio neizbježan. Minimalna plaća – koja je u Venezueli također dohodak medijan radnika, uslijed velikog udjela onih s najmanjom plaćom – zabilježila je pad od 75% od svibnja 2012. do svibnja 2017. Izmjeren u dolarima po deviznom tečaju na crnom tržištu, njen pad je iznosio 88%, s 295 dolara mjesečno na samo 36 dolara. 

Neće humanitarnu pomoć
Izmjereno u najjeftinijoj raspoloživoj hrani (u kalorijama), minimalna plaća spustila se s 52.854 kalorija dnevno na samo 7005 tijekom istog razdoblja, što predstavlja pad od 86,7% i nedostatno je da bi prehranilo peteročlanu obitelj, pod pretpostavkom da se cijeli dohodak potroši na kupnju najjeftinijih kalorija. Sa svojom minimalnom plaćom, Venezuelanci bi mogli kupiti manje od petine hrane koju tradicionalno siromašniji Kolumbijci mogu kupiti sa svojom.

Novčano siromaštvo poraslo je s 48% u 2014. na 82% u 2016., prema istraživanju provedenom na tri najprestižnija venezuelanska sveučilišta. Isto istraživanje pokazalo je da je 74% Venezuelanaca u prosjeku nenamjerno izgubilo 8,6 kila na težini. Venezuelanski opservatorij za zdravlje izvijestio je o deseterostrukom povećanju smrtnosti pacijenata u bolnicama te o stostrukom povećanju smrti novorođenčadi u bolnicama u 2016. godini.

Pa ipak vlada predsjednika Nicolása Madura opetovano odbija ponude humanitarne pomoći. Napad Madurove vlade svim snagama na slobodu i demokraciju zasluženo privlači veću međunarodnu pažnju. Organizacija Američkih Država i Europska unija izdale su izvješća u kojima oštro osuđuju takvu situaciju, dok je SAD nedavno najavio nove sankcije. Ali problemi Venezuele nisu samo političke prirode. Hvatanje u koštac s ekonomskom katastrofom bez presedana koju je uzrokovala vlada također će nalagati koordiniranu podršku međunarodne zajednice. 

© Project Syndicate, 2017.