Američko-kanadska autorica Jane Jacobs jednom je zapazila da su gradovi pokretači nacionalnog prosperiteta i ekonomskog rasta. Međutim, u njihovom današnjem obliku, moderni gradovi također su katalizatori nejednakosti i degradacije okoliša. U današnje vrijeme, omjer stanovnika u gradovima koji žive u siromaštvu je u porastu; 33% njih živi u sirotinjskim četvrtima.

Također, 75% globalnih emisija ugljičnog dioksida potječe iz metropolitanskih područja. Statistički podaci poput ovih trebali bi nas ponukati da zastanemo: jesu li gradovi doista najbolji način organiziranja ljudskog života? Oni bi to mogli biti, ali samo uz značajne prilagodbe vezano uz njihovo urbanističko planiranje, izgradnju i upravljanje. Vlade i razvojni inženjeri moraju ponovno uvesti pristup urbanizaciji usredotočen na korisnika. U današnje vrijeme većina gradova ne uključuje ključne interesne skupine u proces urbanističkog planiranja, što vodi do isključujućeg oblika razvoja. Razmislite o sveprisutnom projektu stanovanja na rubu grada, što je karakteristika brojnih loše planiranih gradova. Sagrađena usred ničega, ta rugla, sastavljena od više jedinica, često su odsječena od javnog prijevoza i ostalih usluga, što dodatno povećava izoliranost tih stanovnika od urbane jezgre.

Padaju ekološki standardi
Nešto što još više zabrinjava nas profesionalce za urbanizam je da je na brojnim mjestima cijeli proces urbanističkog planiranja pogrešan, što uključuje način na koji razmišljamo o gradovima, kako se oni koriste i tko ih koristi. Čak i svjetski odjeli za urbanizam s najboljim namjerama ne stavljaju uvijek građane na prvo mjesto. To djelomično odražava neizvjesnost po pitanju u čijem je "vlasništvu" grad. Stanovnici mogu nazivati grad "svojim", ali državni dužnosnici često djeluju na načine koji nagoviještaju da se situacija znatno razlikuje. Primjerice, vlada koja teži privlačenju ulaganja mogla bi izjednačiti gospodarski interes s potrebama stanovnika te stoga sniziti ekološke standarde ili porezno opterećenje tvrtkama.

Međutim, takve bi odluke mogle voditi do deurbanizacije i ljudi bi napuštali gradove dok bi oni postajali sve manje snošljivi za život. Jaz između ekonomske održivosti i ekološke odgovornosti može biti osobito dubok. Razmotrite proizvodnju tradicionalnih automobila na bezin. Iako bi takva vrsta industrije mogla osnažiti rast nekih gradova u današnje vrijeme, rastuća zabrinutost javnosti vezano uz emisije CO2 iz takvih vozila pokreće promjene u potražnji. Tvrtke koje mogu unovčiti takve preokrete bolje su pozicionirane za dugoročan rast. Nažalost, poslovni subjekti, čiji je cilj generiranje dobiti, obično ne sagledavaju buduće generacije na način da u njima vide svoje sutrašnje korisnike. Njihova kratkoročna vizija ne samo da šteti njihovoj bilanci; ona također utječe na gradove, trgujući na način da zamjenjuje neposrednu dobit za kvalitetu života.

Poticanje transparentnosti
Stoga, što se može učiniti kako bi se osiguralo da se urbanizam provodi, imajući prvenstveno na umu interese istinskih korisnika gradova, njihovih građana? Većini gradova nedostaje demokratski proces urbanističkog planiranja, a u brojnim velikim metropolitanskim područjima nejednakost je utkana u društveno tkivo. Stoga institucionalizacija participativnog planiranja mora biti polazište. Programi koji štite demokraciju na lokalnoj razini, kroz poticanje transparentnosti i odgovornosti, od ključne su važnosti. Stanovnici koji posjeduju znanje i sredstva za izražavanje vlastitih stajališta vezano uz pitanja koja utječu na njihove zajednice bolji su susjedi. Rasprave o urbanističkom planiranju koje uzimaju u obzir njihova stajališta dovode do boljeg projektiranja. Budući da se vođe posvuda ocjenjuju prema razini podnošljivosti za život u mjestima koje oni nadgledaju, inkluzivni proces urbanističkog planiranja trebao bi biti cilj svakog grada.

Nekontrolirano širenje
Ako je participativno urbanističko planiranje polazište, vlade i stanovnici gradova mogu se prihvatiti izgradnje gradova koji su strateški povezaniji s regijama u njihovom okruženju i područjima izvan njih. Takva vrsta rasta nije usredotočena samo na prometne veze, već i na koordiniranje politika i djelovanja kroz različite sektore, uključujući stanovanje, socijalne usluge i bankarstvo. Na taj način, regionalne uloge i odgovornosti postaju jasnije definirane te se neobnovljivi izvori dodjeljuju strateški, pravedno i prema zajedničkom programu.

Suviše često, gradovi upravljaju resursima u birokratskim silosima, što može povećati tržišno natjecanje upravo među onima koji moraju raditi zajedno ako je cilj da urbana područja koja oni reguliraju mudro ulažu i učinkovito implementiraju politike. Lokalna autonomija može se postići samo snažnom regionalnom suradnjom i koordinacijom. Nekontrolirano urbano širenje dobar je primjer koji pokazuje zašto je regionalni pristup urbanističkom planiranju od presudne važnosti. Ograničavanje tog nekontroliranog širenja nalaže koordiniranu teritorijalnu strategiju, kako bi se gradovi mogli pozabaviti zajedničkim interesima, poput prijevoza robe, formiranja klastera u sektoru stanovanja i usluga te upravljanja i plasmana industrijskih koridora. Međuopćinska suradnja također može postići ekonomiju razmjera kroz destimuliranje nepotrebnog tržišnog natjecanja. 

Brojna urbana područja planirana su da budu "gradovi za bogate", a ne populacijski centri za svakoga. To postepeno potiče socijalnu segregaciju i predstavlja prijetnju za sigurnost i zaštitu građana. Popularne poštapalice urbanističkog planiranja kao što su "pametni gradovi" i "održivi urbani razvoj" nemaju puno važnosti ako teorije na kojima se one temelje pogoduju samo malobrojnima. Kao što je predvidjela Jacobs, "grad" će ostati pokretač ekonomskog rasta i prosperiteta svijeta još dugi niz desetljeća. No, ako želimo da taj pokretač radi na najučinkovitiji mogući način trebat će podesiti mehanizam koji ga pokreće, a to je proces urbanističkog planiranja.

Koautor Mahmoud Al Burai je izvršni direktor Dubai Real Estate Institutea, ogranka vlade Dubaija

© Project Syndicate, 2017.