Europska unija dobila je odobrenje zemalja članica vezano uz sporazum kojim se određuju uvjeti za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz tog bloka. Međutim, još je uvijek nejasno hoće li većina britanskih parlamentaraca odobriti taj sporazum, obzirom da se čini da on ostavlja ovlast donošenja odluka o britanskim poslovima u rukama Europske unije. Može se s razlogom pretpostaviti da će taj sporazum odbaciti tvrdokorni pristaše Brexita, koji smatraju da je on još manje zadovoljavajući nego status quo. Tu su također brojni pristaše ostanka u Europskoj uniji koji se protive Brexitu u bilo kojem obliku.

Revolucionari bez iskustva

Ipak, unatoč svim njegovim manama, vjerojatno će doći do Brexita kakvog je britanska premijerka Theresa May ispregovarala s Europskom unijom. Poništenje postupka izlaska trenutačno je malo vjerojatno. Brexit predstavlja revoluciju i to znači da će zasigurno slijediti poznate povijesne obrasce. Kao što su brojni Francuzi saznali nakon 1789. godine i brojni Rusi nakon 1917. godine, revolucije se ne mogu niti ignorirati niti zaustaviti. Izvjesno je da se Brexit revolucija odvija u zemlji sa slabom tradicijom revolucija.

Britanski pravni stručnjaci ponose se činjenicom da se ustavni poredak njihove zemlje razvijao postepeno tijekom određenog razdoblja, umjesto putem neke vrste dramatičnih političkih raskola koji su uvelike oblikovali povijest kontinentalnog dijela Europe. No, lipanj 2016. godine označio je kraj takvom obliku britanske iznimnosti. Glas za izlazak iz EU ironično je naznačio da je Velika Britanija napokon sustigla ostatak Europe. U vrijeme kad većina Europljana želi sigurnost i stabilnost, tijesna većina Britanaca odlučila je napraviti nešto divlje i nepredvidljivo. Neki povjesničari smatraju pretečama Brexita u Ujedinjenom Kraljevstvu situaciju u rujnu 1931. kad je došlo do napuštanja zlatnog standarda, ili povlačenje Velike Britanije iz Europskog tečajnog mehanizma u rujnu 1992.

Ali Brexit ne znači samo kraj monetarnog režima – što se relativno lako postiže i može čak dovesti do povoljnih političkih ishoda – ili bijeg od neke iritantne značajke modernog europskog političkog života. Brexit predstavlja istovremenu sustavnu obnovu svega. Nakon desetljeća članstva u europskom regulatornom režimu, postizanje potpunog razlaza iziskivat će tegobno i složeno prekrajanje nebrojenih pravila. Čak bi i najmanja pogreška mogla dovesti do razornih neželjenih posljedica. Primjerice, previdi rupa u zakonu mogli bi otvoriti vrata opasnim ili predatorskim praksama te, općenitije, dvosmisleni izrazi mogli bi učiniti cijeli okvir besmislenim ili proturječnim samim sebi. Drugim riječima, sve je to analogno razvoju potpuno novog programa za procesiranje riječi. Svaka bi racionalna osoba ubrzo shvatila da se je bolje samo držati statusa quo. Međutim, logika revolucije onemogućava takve preokrete. Većina argumenata u korist Brexita pretpostavlja tradicionalan koncept suvereniteta i temelji se na engleskoj, a ne britanskoj, povijesti. Pobornici Brexita rado se prisjećaju prkosa kralja Johna Papi Inocentu III. u 13. stoljeću. Još su više očarani razdobljem Tudora, kad je Henrik VIII. izvukao Anglikansku crkvu iz jarma papinskog autoriteta.

Do današnjeg dana Tudori su prisutni u gotovo svim britanskim udžbenicima, medijima, filmovima te u narodnoj mašti. Odlučujući trenutak reformacije koju je pokrenuo kralj Henrik bio je u travnju 1533. godine, kad je engleski Parlament usvojio Zakon o ograničavanju žalbe, čime je Henrik dobio posljednju riječ u svim pravnim i vjerskim pitanjima. Tim je zakonom Engleska odbacila podložnost papinskom autoritetu čiji je nadređeni bio španjolski kralj Karlo I – to jest, Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva. Sve dok je Karlo bio poglavar u Rimu, Henrik ne bi imao mogućnost razvoda od Karlove tete, Katarine Aragonske. Zakon o ograničavanju žalbe sadrži prvu jasnu zakonski valjanu definiciju suvereniteta.

Lekcije iz doba Tudora

“Ovo Englesko kraljevstvo”, stoji u tom zakonu, “je Carstvo i kao takvo prihvaćeno je u svijetu, njime vlada jedan vrhovni poglavar i kralj”… No, kao što je uvijek slučaj, mjere koje su pokrenule revoluciju bile su nepotpune. Zakoni koje je Parlament usvojio tijekom 1530-ih nisu zamijenili katoličanstvo protestantstvom. No, oni su utrli put vjerskim reformatorima za nastavak revolucije. Ipak, među protestantima bilo je puno nesuglasica po pitanju oblika reforme. Hoće li revolucija slijediti nauk Luthera, Zwinglija ili Calvina, ili će se prikloniti još radikalnijoj viziji? Dogodilo se da su različite frakcije nametale različite pristupe te je dolazilo do učestalih i naglih preokreta.

Čovjek koji je sastavio izvorni Zakon o ograničavanju žalbe, Thomas Cromwell, pogubljen je 1540. godine kraljevom naredbom, dok je nadbiskup Thomas Cranmer, koji je utro put reformaciji u Engleskoj, spaljen na lomači 1556. Između 1547. i 1553. godine, za vrijeme vladavine Henrikova sina, Edvarda VI., revolucionarni zamah definitivno je odveo Englesku u smjeru protestantizma. Međutim, kao što je primijetio povjesničar Eamon Duffy, uslijed sustavnog “ogoljenja oltara” tijekom tog razdoblja, brojni su podanici engleskog kralja iskusili izmještanje i otuđenje.

Političko je tijelo obuzela velika nostalgija za starim poretkom te je nakon Edvardove smrti njegova sestra Marija I. odlučila preokrenuti cijeli proces. Međutim, kontrarevolucija iziskuje u jednakoj mjeri radikalan pristup u kakvoj ga iziskuje i revolucija. Dok je Engleska pribjegavala sve brutalnijim i barbarskijim mjerama, brojni podanici engleskog kralja zaključili su da je sama protureformacija prožeta velikim propustima. Nakon Marijine smrti, Elizabeta I. naknadno je uvela kompromis. No, uslijed niza neriješenih teoloških pitanja, reformacija je desetljećima i nadalje bilježila nasilne revolucije i preokrete.

Trebalo je proteći razdoblje od barem jedne generacije prije jenjavanja sukoba. Što se njega tiče, Henrik VIII. oduvijek je želio biti pokopan u velikoj dostojno i raskošno ukrašenoj grobnici gdje bi se svakodnevno održavale (katoličke) mise za njegovu dušu do kraja svijeta. Ni jedna želja nije mu bila ispunjena. Najbolje što je Velika Britanija mogla učiniti bilo je da ga jednostavno zaboravi i krene dalje. Dok Theresa May prolazi kroz posljednje faze Brexita, trebala bi obratiti pažnju na lekcije iz razdoblja Tudora. Revolucija najčešće proguta one koji je započnu.

© Project Syndicate, 2018.