Ekonomiju često nazivaju beznadnom znanošću, a u posljednih pola stoljeća u naprednim je gospodarstvima pošteno zaradila takav ugled.

Nažalost, ni godina pred nama neće donijeti predah. Realni BDP po glavi stanovika (s odbitkom inflacije) u Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u danas je niži nego prije početka Velike recesije. Primjerice, grčki BDP po glavi stanovnika od 2008. se spustio gotovo 25 posto.Dvije su iznimke: nakon više od dvadeset godina, čini se da japansko gospodarstvo kreće u novom smjeru pod vodstvom premijera Shinza Abea, no uz naslijeđe deflacije koja potječe iz 1990ih, bit će to jako dug put. I njemački realni BDP po glavi stanovnika u 2012. je bio viši nego 2007., premda povećanje od 3,9 posto u pet godina nije baš za pohvalu.

No svugdje drugdje situacija je uistinu beznadna; stopa nezaposlenosti u eurozoni i dalje je tvrdoglavo visoka, a stopa dugoročne nezaposlenosti u SAD-u još uvijek uvelike nadmašuje predrecesijke brojke.Čini se izglednim da će se ove godine rast vratiti u Europu iako po istinski anemičnoj stopi, no čak i Međunarodni monetarni fond najavljuje godišnji porast proizvodnosti od 1 posto. Zapravo se prognoze MMF-a opetovano pokazuju prekomjerno optimističnima. Naime, MMF je za eurozonu u 2013. predvidio rast od 0,2 posto dok je u stvarnosti došlo do negativnog rasta od 0,4 posto; isto tako je za SAD najavio rast od blizu 2,1 posto, a čini se da je stvarna brojka bila oko 1,6 posto.

Zalihe energije 
S obzirom da su europski čelnici i dalje čvrsto vezani za štednju te puževim korakom kreću prema rješavanju strukturalnih problema koji izviru iz manjkavog institucijskog ustroja eurozone, nije nikakvo čudo što se izgledi za budućnost ovog kontinenta doimaju tako lošima. Međutim s druge strane Atlantskog oceana ima razloga za prigušeni optimizam. Provjereni podaci za SAD govore o rastu realnog BDP-a po godišnjoj stopi od 4,1 posto u trećem tromjesečju 2013., dok je stopa nezaposlenosti u studenom konačno dosegnula 7 posto, što je najniža stopa u posljednjih pet godina. Pet godina prigušenog poslovanja građevinskog sektora poništilo je građevinski višak stvoren tijekom balona na tržištu nekretninama. Iskorištavanje golemih zaliha energije iz škriljevca pokrenulo je Ameriku prema konačnom ispunjenju njezina cilja o energetskoj neovisnosti te spustilo cijene plina na rekordnu razinu, što je doprinijelo pojavi prvih naznaka oživljavanja proizvodnje. Ostatak svijeta danas zavidi SAD-u i na procvatu sektora visoke tehnologije.Što je najvažnije, glas razuma vratio se u američki politički proces. Automatski proračunski rezovi koji su u 2013. smanjili stopu rasta za čak 1,75 postotnih bodova i dalje će postojati, ali u puno blažem obliku. Štoviše, troškovna krivulja zdravstva, glavnog uzročnika dugoročnog fiskalnog deficita, počela se spuštati. Kongresni ured za proračun već najavljuje da će potrošnja na programe Medicare i Medicaid u 2020. biti 15 posto manja od potrošnje predviđene za 2010.

Dugoročna nezaposlenost
Moguće je, pa čak i izgledno da će američki gospodarski rast u 2014. biti dovoljno brz da će se zahvljujući njemu otvoriti veći broj novih radnih mjesta nego što će biti novih osoba na tržištu rada. U najmanju ruku, trebao bi pasti golemi broj (ugrubo 22 milijuna) pojedinaca u potrazi za stalnim zaposlenjem koje ga dosad nisu uspjele pronaći.No ne smijemo prerano početi sa slavljem. Nesrazmjerni udio radnih mjesta koja se sada otvaraju su poslovi s minimalnom plaćom, što znači da će se prosječni dohodak nastaviti smanjivati. Dakle, većina Amerikanaca oporavak neće osjetiti jer će 95 posto dobiti otići u ruke najbogatijih 1 posto stanovništva.Čak i prije recesije veliki dio populacije nije imao koristi od kapitalizma američkog tipa. U recesiji su ti oštri rubovi samo postali vidljiviji. Srednji dohodak (s odbitkom inflacije) i dalje je niži nego 1989., prije gotovo četvrt stoljeća, a srednji dohodak muškaraca niži je nego prije četrdeset godina.

Najnoviji američki problem je dugoročna nezaposlenost, koja pogađa gotovo 40 posto osoba bez posla, a situaciju dodatno pogoršava vjerojatno jedan od najbjednijih sustava osiguranja za nezaposlene u naprednim zemljama, u kojemu se naknade ukidaju već nakon 26 tjedana. Tijekom razdoblja gospodarskog pada američki Kongres obično produljuje trajanje isplate naknada jer shvaća da pojedinci nisu nezaposleni jer ne traže posao nego zato što poslova nema. No sada republikanci u Kongresu odbijaju prilagoditi sustav nezaposlenosti stvarnom stanju stvari. Naime, prije prekida za blagdane, Kongres je dugoročnoj nezaposlenosti "dao nogu": tako je na početku 2014., otprilike 1,3 milijuna Amerikanaca koji su krajem prosinca izgubili pravo na naknadu za nezaposlene prepušteno samima sebi. Participacija u radnoj snazi niža je nego u bilo kojem trenutku u više od trideset godina. Neki smatraju da je to uglavnom odraz demografske situacije. Naime, sve veći udio radno sposobnog stanovništva čine osobe starije od 50 godina, a u toj je skupini participacija u radnoj snazi oduvijek bila niža nego u skupini mlađih.

Loše mjere
No to ukazuje na još jedan problem: američka privreda nikada nije bila uspješna u prekvalifikaciji radnika. Prema američkim radnicima država i poslodavci odnose se kao prema potrošnoj robi koja se odbacuje ako, odnosno kada više ne može držati korak s tehnološkim i tržišnim promjenama. Ono što je sada drugačije jest to da ti radnici više ne čine mali dio ukupnog broja stanovnika.Sve to posljedica je loših gospodarskih i još gorih socijalnih mjera, koje trate najvrjedniji potencijal ove zemlje, njezine ljudske talente te pojedincima i obiteljima koje su njihove žrtve nanose veliku bol i patnju. Oni žele raditi, a američki gospodarski sustav ih je iznevjerio.Dakle, kako će se Velika boljka u 2014. u Europi nastaviti, a američki oporavak isključiti sve osim onih na samom vrhu, pribrojite me među beznadne. Na obje strane Atlantskog oceana tržišna gospodarstva ne donose sreću većini svojih građana. Koliko dugo se to može nastaviti? 

© Project Syndicate, 2014.