Europska unija zaglibila je u egzistencijalnoj krizi. Tijekom posljednjeg desetljeća, pošlo je po zlu sve što je moglo. Kako je politički projekt koji je podupro poslijeratni mir i prosperitet u Europi došao do točke u kojoj se upravo nalazi? Tijekom moje mladosti, mala skupina vizionara koju je predvodio Jean Monnet transformirala je Europsku Zajednicu za ugljen i čelik ponajprije u Zajedničko europsko tržište, a zatim u Europsku uniju.

Ljudi koji su pripadali mojoj generaciji s entuzijazmom su podupirali taj proces. Međutim, nakon financijske krize iz 2008. godine, čini se da je Europska unija zastranila. Usvojila je program fiskalnog stezanja remena, što je dovelo do krize eura i preobrazilo eurozonu u odnos između vjerovnika i dužnika. Vjerovnici su odredili uvjete kojima su dužnici morali udovoljiti, no oni to nisu mogli. To je stvorilo odnos koji nije bio niti dobrovoljan niti ravnopravan – prava suprotnost uvjerenjima na kojima je Europska unija utemeljena. Posljedično, brojni mladi ljudi danas smatraju EU neprijateljem koji ih je lišio njihovih radnih mjesta, kao i sigurne i obećavajuće budućnosti. Populistički političari iskoristili su ogorčenje i oformili anti-europske stranke i pokrete.

Nesposobne vlasti
Tada je došlo do priljeva izbjeglica 2015. godine. Isprva je većina ljudi suosjećala s nedaćama s kojima su se suočavale izbjeglice koje su bježale od političke represije ili građanskog rata, ali nisu željeli da njihov vlstiti svakodnevni život bude poremećen uslijed sloma socijalnih usluga. Uskoro su postali razočarani nesposobnošću vlasti za izlaženje na kraj s krizom. Kad se to dogodilo u Njemačkoj, krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) ubrzano je dobila na snazi i postala najveća opozicijska stranka u toj zemlji. Italija je nedavno pretrpjela slično iskustvo, a političke reperkusije bile su čak još razornije: anti-europski pokret Pet zvijezda i stranke Lige gotovo su preuzeli vladu. Od tada se situacija kontinuirano pogoršava.  U Mađarskoj, premijer Viktor Orbán temeljio je vlastitu kampanju za reizbor na lažnim optužbama protiv mene tvrdeći da planiram poplaviti Europu, uključujući Mađarsku, muslimanskim izbjeglicama.

Zaštićene i otvorene granice
Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, one su dodatno zaoštrile probleme EU. Unilateralnim povlačenjem iz Iranskog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, Predsjednik Donald Trump učinkovito je uništio Transatlantski savez. To je rezultiralo dodatnim pritiskom na Europu koja je već ionako bila opterećena svakakvim problemima.  Europska unija trenutno je suočena s tri neodložna problema: izbjegličkom krizom, politikom štednje koja je otežala europski gospodarski razvoj te teritorijalnom dezintegracijom, čiji je primjer Brexit. Stavljanje izbjegličke krize pod kontrolu moglo bi predstavljati najbolji početak. Europska unija mora zaštititi vlastite vanjske granice, ali i držati ih otvorenima za legalne useljenike. S druge strane, zemlje članice ne smiju zatvoriti vlastite unutarnje granice.

Ideja "utvrde Europe", zatvorene za političke izbjeglice i ekonomske migrante, ne samo da krši europske i međunarodne zakone; ona je također u potpunosti nerealistična. Europa želi pružiti pomoć Africi i ostalim dijelovima svijeta u razvoju, nudeći znatnu pomoć demokratski naklonjenim režimima. To je ispravan pristup, jer on bi omogućio tim vladama pružanje obrazovanja te zapošljavanje vlastitih građana. Tada bi bilo manje vjerojatno da će se ti građani uputiti na putovanja u Europu koja su često opasna. No Europskoj uniji još uvijek nedostaje unificirana migracijska politika. Važno je priznati da je izbjeglička kriza europski problem koji iziskuje europsko rješenje. Europska unija ima visoki kreditni rejting, a njena sposobnost zaduživanja uvelike je neiskorištena.

U kojem trenutku bi tu sposobnost trebalo iskoristiti, ako ne u egzistencijalnoj krizi?  Donedavno se moglo tvrditi da mjere stroge štednje funkcioniraju: europsko gospodarstvo polagano napreduje i Europa samo mora ustrajati. Međutim, ako bacimo pogled u budućnost, Europa je u ovom trenutku suočena s krahom iranskog nuklearnog sporazuma i razvrgnućem Transatlantskog saveza, što će zasigurno imati negativne posljedice na njeno gospodarstvo i uzrokovati druge dislokacije. Snaga dolara već ubrzava napuštanje valuta tržišta u nastajanju. Možda idemo ususret još jednoj velikoj financijskoj krizi. Gospodarski poticaj Marshallovog plana za Afriku i ostale dijelove zemalja u razvoju trebao bi se početi ostvarivati baš u pravom trenutku. Upravo me to navelo na davanje jednog neuobičajenog prijedloga za njegovo financiranje.

Prednosti suradnje
Taj prijedlog uključuje vozilo posebne namjene, koje bi omogućilo EU iskorištavanje financijskih tržišta po vrlo povoljnoj stopi bez snošenja tereta izravnih obveza za sebe ili za vlastite zemlje članice; on također nosi znatne računovodstvene prednosti. Štoviše, iako se radi o inovativnoj ideji, ona je već bila uspješno upotrijebljena u ostalim kontekstima, primjerice u slučaju municipalnih obveznica iz prihoda na razini opće države u SAD-u i u financiranju putem velikih inicijalnih ulaganja za suzbijanje zaraznih bolesti u imunizacijskim kampanjama.

Postojeći okvir pretvorio je EU u organizaciju u kojoj eurozona predstavlja unutarnju jezgru, a ostale zemlje članice degradirane su na inferiorniju poziciju. Tu se radi o skrivenoj pretpostavci, koja glasi da, dok se razne zemlje članice mogu kretati raličitim brzinama, sve one idu prema istoj destinaciji. To ignorira stvarnost u kojoj je određeni broj zemalja članica EU eksplicitno odbacio cilj Unije "sve tješnje unije".  Od tog bi se cilja moglo odustati.

Umjesto višebrzinske Europe, cilj bi trebao biti "višetračna Europa" koja dopušta zemljama članicama širok raspon izbora. To bi imalo dalekosežan blagotvoran učinak. U ovom trenutku, stavovi prema suradnji su negativni: zemlje članice žele reafirmirati svoju suverenost, a ne ustupiti još više iste. Međutim, kad bi suradnja polučila pozitivne rezultate, očekivanja bi se mogla poboljšati i neki ciljevi, poput obrane, koje trenutno na najbolji način slijede koalicije onih kojima je do toga stalo, mogli bi potaknuti na univerzalno sudjelovanje.

© Project Syndicate, 2018.