Kada je prošlog mjeseca ciklon Idai zahvatio Mozambik, Malavi, Zimbabve i Madagaskar, iza njega je ostalo gotovo tisuću mrtvih i još stotine tisuća beskućnika, izgladnjenih i pod prijetnjom od bolesti.

Prema jednoj procjeni, mogla je biti izgubljena infrastruktura čija vrijednost premašuje milijardu dolara. Takve su katastrofe deprimirajuće poznate. Idai je bio posljednji u nizu ekstremnih vremenskih prilika koje su nam pokazale da razorni učinci klimatskih promjena nisu u nekoj dalekoj budućnosti, već u sadašnjosti.

Što je još gore, najsiromašnije i najranjivije svjetske zajednice najjače su pogođene. Mozambik – država koja je pretrpjela najveću štetu od ciklona Idaija – trebat će se upustiti u ponovnu izgradnju s obje ruke zavezane iza leđa, jer je trenutačno zapela u pregovorima oko restrukturiranja vlastitog neodrživog duga.

U cilju rješavanja takvih izazova, 2015. godine međunarodna je zajednica usvojila Program za održivi razvoj 2030, u kojem je predstavljen put prema zajedničkom prosperitetu i održivosti. Međutim, Ciljevi održivog razvoja neće biti postignuti ako ne preispitamo naše financijske sustave sukladno s akcijskim planom Addis Abeba Ujedinjenih naroda. 

Promjene su prespore
Potrebna nam je globalna financijska arhitektura koja će nam omogućiti financiranje potrebnih ulaganja (uključujući otpornu infrastrukturu), kao i brzu reakciju na šokove te pružanje čvrstog financijskog uporišta zemljama suočenim s problemima. Nekakav napredak je već postignut. Prema novoj procjeni Ujedinjenih naroda vezano uz globalno financiranje održivog razvoja, provedenoj u suradnji s Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom bankom i OECD-om, interes privatnog sektora za održivo financiranje je u porastu. Nadalje, ciljevi održivog razvoja u sve su većoj mjeri inkorporirani u javne proračune i napore za razvoj suradnje.

Ali te se promjene ne događaju dovoljno brzo i niti približno u razmjerima u kojima bi se trebale događati. Primjerice, u prvoj polovici 2018. ukupna vrijednost ulaganja privatnog sektora u infrastrukturu zemalja u razvoju iznosila je 43 milijarde dolara, što znači da su danas takva ulaganja na nižoj razini nego što je bio slučaj u istom razdoblju 2012. Kako bi se postigao cilj omogućavanja univerzalnog primarnog obrazovanja do 2030. godine, godišnja potrošnja na obrazovanje u najsiromašnijim zemljama svijeta morat će biti više nego utrostručena.

Nagriženo povjerenje
Istovremeno je potrebno uhvatiti se u koštac s temeljnim sistemskim rizicima u cilju izbjegavanja budućih kriza. S tog aspekta izgledi nisu obećavajući. Rast globalnog gospodarstva dosegao je maksimalno 3%, što je znatno ispod razine potrebne za iskorjenjivanje siromaštva u nizu zemalja.  Godine 2017. realne plaće (prilagođene za inflaciju) porasle su za samo 1,8%, što je najniža stopa u desetljeću. Većina ljudi na svijetu trenutno živi u državama s rastućom razinom nejednakosti dohotka.

Iako je globalizacija u znatnoj mjeri povećala bogatstvo i omogućila značajan napredak u borbi protiv siromaštva, dobici nisu ravnomjerno raspoređeni. Prevelik broj kućanstava, zajednica i država izostavljeno je iz rastućeg prosperiteta. U takvom kontekstu nije iznenađujuće da je i samo povjerenje u multilateralizam nagriženo u brojnim dijelovima svijeta. Međutim, dok multilateralni poredak prolazi kroz krizu legitimiteta, istovremeno mu je također pružena prilika.

Brze promjene – u geopolitici i tehnologiji, povrh onih po pitanju Zemljine klime – usmjerile su našu kolektivnu pažnju na izazove s kojima su suočeni postojeći dogovori vezani uz globalne financije, trgovinu, dugove, suradnju na području poreza i ostala područja. U ovom trenutku ponovnog razmatranja tih dogovora, možemo ih prenamijeniti u smjeru održivog razvoja. Primjerice, neodložna potreba za dugoročnim ulaganjima u cilju borbe protiv klimatskih promjena istaknula je kratkoročnu orijentaciju tržišta kapitala te naglasila važnost preraspodjele poticaja na kojima se temelji ponašanje sudionika u financijskom sustavu.

  Isto tako, činjenica da je roba čija je vrijednost premašila 588 milijardi dolara bila podložna trgovinskim ograničenjima do sredine listopada 2018. – što predstavlja sedmerostruki porast u odnosu na prethodnu godinu – ukazuje na krizu multilateralnog trgovinskog sustava, ali i na priliku za promicanje pravednijeg pristupa globalizaciji. Poput Mozambika, trenutno je još barem 30 ostalih zemalja u razvoju ili onih s niskim dohotkom suočeno s visokim rizikom poteškoća u plaćanju dospjelih obveza. Međutim, rastući rizici vezano uz suvereni dug, koji se podudaraju s promjenjivim vjerovničkim okruženjem, povećali su razinu osjetljivosti međunarodne zajednice na praznine u postojećoj arhitekturi po pitanju održivosti suverenog duga.

Kakav porezni sustav?
Naposljetku, digitalizacija je raspirila raspravu o uređenju međunarodnog poreznog sustava i njegovog utjecaja na nejednakost. Rastuća koncentracija tržišta, osobito u digitalnom gospodarstvu, usmjerila je pažnju na potrebu rješavanja distribucijskih implikacija novih tehnologija – kako unutar zemalja, tako i između njih. Nacionalne politike usmjerene na povećanje poreza, privlačenje ulaganja i usklađivanje nacionalnih financijskih sustava s ciljevima održivog razvoja potrebne su za uvođenje preobrazbe koja nam je potrebna.

No, neodložni globalni problemi ne mogu se riješiti na način da zemlje djeluju samostalno. Umjesto povlačenja iz multilateralizma, međunarodna zajednica mora osnažiti kolektivno djelovanje.  Samo ako radimo zajedno možemo postići velike stvari za dobrobit svih ljudi. Ako ne uspijemo u tome, nećemo uspjeti postići održiv razvoj za sve. Budući da su u pitanju budućnost našeg planeta i naš zajednički prosperitet, nema izgovora za nedjelovanje.

© Project Syndicate, 2019.