Prošla godina bit će zapamćena kao razdoblje pobune protiv onoga što novoizabrani američki predsjednik Donald Trump voli nazivati "globalizmom". Populistički pokreti prozvali su "stručnjake" i "elite", koji se sada pitaju što su mogli učiniti drukčije u upravljanju snagama globalizacije i tehnološkim inovacijama.

Novonastali stav većine je da bi ljudi i zajednice raseljeni zbog tih snaga trebali biti obeštećeni, možda čak putem bezuvjetnog temeljnog dohotka. No ta strategija donosi brojne opasnosti. Ljudi koji su plaćeni za obavljanje besmislenih aktivnosti ili čak za svoj nerad vjerojatno će postati još besposleniji i otuđeniji. Regije koje primaju subvencije samo zato što trpe gubitke mogle bi zatražiti veću autonomiju te zatim postati kivne kad se ispostavi da se uvjeti ne popravljaju. Stoga, jednostavne transakcije nisu dovoljne. Ljudi su domišljati i prilagodljivi, ali samo u nekim okolnostima; stoga moramo nastaviti s traženjem provedivih mogućnosti koje omogućavaju ljudima kreativno i smisleno sudjelovanje u gospodarstvu.

Iz tog razloga trebali bismo se sjetiti povijesti i proučiti što se dogodilo "gubitnicima" tijekom prošlih razdoblja ubrzane tehno-globalizacije.  Tijekom industrijske revolucije u kasnom osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeću zbog tehnoloških inovacija, osobito vezano uz tekstilne strojeve, masovno su raseljeni kvalificirani obrtnici i zanatlije te lišeni bilo kakve stvarne zaštitne mreže da ublaži njihov pad. Međutim, nije očigledno da su vlade mogle učiniti bilo što za obeštećenje šleskih tkalaca ili ruralnih irskih obrtnika. Iako su bili vrijedni radnici, njihovi su proizvodi bili lošije kvalitete i skuplji od onih koji su se proizvodili u novim tvornicama. 

Prepreke migraciji
Umjesto toga, brojni raseljeni radnici su emigrirali u mjesta gdje su mogli prihvatiti nove oblike rada i čak prosperirati. Kao što pokazuje briljantna knjiga pokojnog Thomasa K. McCrawa pod nazivom Osnivači i financije, američka tradicija poduzetništva ostavština je inventivnih migranata. Kako bismo uvidjeli blagodati migracije, potrebno je prisjetiti se samo Kallstadta, gradića na jugozapadu Njemačke gdje se rodio Friederich (Fred) Trump – djed Donalda Trumpa – 14. ožujka 1869. On se preselio u SAD 1885. godine. Ostac osnivača prehrambenog diva Heinza, Henry John Heinz, također je rođen u Kallstadtu, 1811. godine i emigrirao je u Pennsylvaniju tijekom 1840-ih kako bi izbjegao poljoprivrednu krizu.  

No, samo jedno stoljeće kasnije, emigracija više nije bila opcija za ljude čija je gospodarska aktivnost iznenada postala zastarjela, ponajprije zbog činjenice da je većina zemalja nametnula čvršće prepreke migraciji. Tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća, najranjiviji proizvođači bili su mali poljoprivrednici koji nisu mogli konkurirati ekspanziji proizvodnje hrane posvuda diljem svijeta.

To je osobito bilo točno u slučaju europskih poljoprivrednika čija je reakcija na iznenadno osiromašenje i stečaj bila ista vrsta populističke politike koja se toliko izraženo isticala tijekom 2016. godine. Oformili su i glasali za radikalne političke pokrete koji su spojili ekonomski i socijalni utopijanizam sa sve militantnijim nacionalizmom. Ti pokreti protiv globalizacije, koji su kulminirali u Drugom svjetskom ratu, pomogli su u uništavanju suvremenog međunarodnog poretka.  Kao posljedica Drugog svjetskog rata, političari u industrijskim zemljama pronašli su drukčije rješenje za problem raseljenih poljoprivrednika: subvencionirali su poljoprivredu, podržali cijene i zaštitili sektor od međunarodne trgovine. 

Agrarni protekcionizam
U SAD-u ta nastojanja već su bila uključena u Zakon o prilagodbi poljoprivrede iz 1933. godine. U Europi, održavanje cijena i supranacionalni protekcionizam sačinjavali su političku osnovu za europsku integraciju u Europsku ekonomsku zajednicu, što će postati temelj za Europsku uniju. Proračun EU izuzetno je usredotočen na zajedničku poljoprivrednu politiku, sustav subvencija i ostalih mjera namijenjenih za podršku tom sektoru.  Agrarni protekcionizam funkcionirao je dobro iz dva razloga. Ponajprije, američki i europski poljoprivredni proizvodi u tom novom režimu nisu bili u osnovi bezvrijedni, kao što je bio slučaj s ručno izrađenim, tehnički inferiornim tkaninama tijekom industrijske revolucije.

Američki i europski proizvođači još uvijek su hranili stanovništvo bogatih zemalja, čak i ako su to činili po višim cijenama nego što je to bilo ekonomski neophodno. Nadalje, što je još važnije, radnici su bili u mogućnosti promijeniti zanimanje i mnogi su se preselili sa sela kako bi popunili prazna privlačna dobro plaćena radna mjesta u urbanoj proizvodnji i sektoru usluga. Naravno, danas prijetnja koju predstavlja globalizacija obuhvaća upravo ta "nova" radna mjesta. Europa i SAD već dugo su težile pružanju podrške "gubitnicima" u proizvodnji i uslužnom sektoru kroz različite programe sitnih razmjera koji zapravo ne pogoduju brojnim radnicima. Primjerice, američki Program pomoći u prilagodbi trgovini, koji je bio proširen Zakonom za pomoć u prilagodbi trgovini i globalizaciji iz 2009. godine te europski Fond za prilagodbu globalizaciji male su, složene i skupe mjere za obeštećenje raseljenih radnika. 

Rigidan obrazovni sustav
Nitko ne može poreći činjenicu da je podupiranje zanimanja koja proizvode neželjenu ili zastarjelu robu traćenje ljudskih i prirodnih resursa. Prethodne generacije imale su emigraciju kao ispušni ventil i brojni ljudi u današnje vrijeme, osobito u istočnoj i južnoj Europi reagiraju na loše ekonomske uvjete na sličan način.Unutarnja migracija u dinamične velegradske centre još je uvijek mogućnost, osobito za mlade ljude.

No takav tip mobilnosti – koji je sve učestaliji u modernoj Europi, ali ne i u SAD-u – nalaže vještine i inicijativu. U današnjem svijetu radnici moraju naučiti prihvatiti prilagodljivost i fleksibilnost, umjesto podlijeganja ogorčenosti i jadu. Najvažniji oblik mobilnosti nije fizički, već socijalni i psihološki. Nažalost, SAD i većina ostalih industrijaliziranih zemalja, sa svojim zaglupljujućim i rigidnim obrazovnim sustavima, podbacile su u pripremanju ljudi za takvu stvarnost.

© Project Syndicate, 2017.