Ima svojevrsne ironije u nedavnoj vijesti da je Venezuela donirala pola milijuna dolara za predsjedničku inauguraciju Donalda Trumpa preko Petróleos de Venezuela (PDVSA), državne naftne kompanije. Venezuela, naravno, redovno proglašava ogluhu na ispunjenje obveza, učinila je to više puta nego bilo koja druga zemlja tijekom posljednja dva stoljeća.

U posljednje je vrijeme despotska socijalistička vlada Venezuele u tolikoj mjeri očajnički pokušavala izbjeći još jedno neispunjenje obveza (što bi bilo 11. put za tu državu nakon uspostavljanja njene nezavisnosti) da je založila svoje najdragocjenije industrijske dragulje, uključujući rafineriju Citgo koja se nalazi u SAD-u, Rusima i Kinezima. (Brend Citgo osobito je slavan u mom rodnom gradu Bostonu, u državi Massachusetts, gdje je ikonski znak te tvrtke postao zaštitnim znakom u blizini Fenway Parka, gdje igra bejzbolski tim Red Sox). Nije u potpunosti jasno zašto predsjednik Venezuele Nicolás Maduro toliko očajnički nastoji izbjeći proglašenje ogluhe na vanjski dug te zemlje da izgladnjuje vlastiti narod, doista nalik na ono što je rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu činio tijekom 1980-ih. Uslijed tako ozbiljne nestašice hrane i osnovnih lijekova, nema sumnje da ćemo, ako i kad tog autokrata napokon svrgnu, svjedočiti jezivo poznatim horor pričama. 

Dijelili naveliko i naširoko
Prikazivanje venecuelanske tragedije u obliku apokrifne priče o onome što se događa kad zemlju preuzmu populisti lijevog krila bilo bi simplicističko. Vlade desnog krila tijekom 1980-ih i 1990-ih također su bile korumpirane; i, dok je nacionalni dohodak rastao, raspodjela dohotka bila je među najneujednačenijima na svijetu. No, istina je da je trenutačna strava u Venezueli uvelike proizvod dva desetljeća lošeg upravljanja lijevog krila. Postojala su vremena tijekom kojih je doprinos poput onoga koji je Venezuela dala Trumpu bio doista zanemariv u znatno opsežnijem proračunu za državne potpore. U doba prethodnog predsjednika, karizmatičnog Huga Cháveza, Venezuela je dijelila svoj novac zarađen od nafte naveliko i naširoko, ponajprije u cilju pružanja podrške ostalim populističkim anti-američkim vladama u toj regiji.

Chávez je čak financirao gorivo za ogrjev za neka domaćinstva s niskim prihodima u SAD-u, program koji su proslavili televizijski oglasi prethodnog zastupnika u američkom Kongresu Joea Kennedyja II. 2006. To je bilo u vremenu kad su visoke i rastuće cijene nafte pomogle u održavanju prihoda Venezuele, usprkos činjenici da je loše upravljanje gospodarstvom uzrokovalo da se proizvodnja nafte nađe u silaznoj spirali. Ipak, Venezuela nije nikad bila ni približno bogata poput SAD-a, stoga je njen proračun za državne potpore bio poput davanja siromašnima uzimanjem od gotovo siromašnih. 

Naivni američki akademici
Budući da je došlo do dramatičnoga pada cijena nafte nakon Chávezove smrti od karcinoma 2013. godine, njegov nasljednik, koji ima svu karizmu doživotnog aparatčika, primoran je snalaziti se bez istih lako stečenih prihoda. I dok je Chávez također bio autokrat, on je vjerojatno pobijedio na svojim izborima. Za razliku od toga, na izborima 2013. godine vrlo je tijesno pobijedio Maduro te ih brojni ljudi još analiziraju; u prvom redu, opoziciji gotovo uopće nije bilo dopušteno prikazivanje na televiziji, iako su naivni američki akademici inzistirali na tome da je Maduro pobijedio na sasvim pravedan način.

Razumljivo je da su lijevo orijentiranim akademicima neke od politika redistribucije i obrazovanja socijalističke vlade bile primamljive, kao što je to bio slučaj kod nobelovca Josepha Stiglitza prilikom posjete Caracasu, glavnom gradu te zemlje 2007. godine. No spremnost ljevice na zanemarivanje raspada demokratskih institucija u Venezueli u većoj mjeri podsjeća na odnos između desno-orijentiranih ekonomista pripadnika tzv. čikaške škole i latinsko-američkih diktatora tijekom 1970-ih godina. 

Bogat prima od siromašnog
Trenutačno je gospodarstvo Venezuele potpuna katastrofa, uslijed kraha rasta i gotovo u hiperinflaciji koja uzrokuje patnje ljudi velikih razmjera. U takvim okolnostima mogao bi se očekivati tradicionalni latinsko-američki vojni udar. Njegov izostanak u Venezueli teško da je odraz snažnih demokratskih institucija. Umjesto toga, vlada ostavlja vojsci slobodu upravljanja trgovinom drogom, čime brojni generali i dužnosnici postaju iznimno bogati – i imaju mogućnost kupovine lojalnosti ključnih postrojbi. I to nas dovodi natrag do bizarnog spektakla te ekonomski očajne zemlje koja pomaže u financiranju Trumpovih inauguracijskih proslava.

Poput Joea Kennedya II., Trumpovi se organizatori mogu pravdati da ako Venezuela želi potrošiti vlastiti novac tako da učini život ljepšim za svog znatno bogatijeg sjevernog susjeda, tko su oni da se tome usprotive? U oba slučaja, Sjedinjene Američke Države trebale su reći ne: dok je takva pomoć transparentna, simbolika bogate zemlje koja prihvaća novac od siromašnog susjeda s milijunima ljudi koji pate teško da može biti primamljiva.

Osobito je bizarno da, dok je politika SAD-a prema Meksiku uvelike povećala šanse za to da anti-američki lik osobe koja je nalik na Cháveza postane predsjednik tamo, dužnosnici daju pozitivan publicitet vladi koja je karikatura katastrofalnog upravljanja. Trumpov prethodnik Barack Obama, zauzeo je principijelan stav u transakcijama između SAD-a i Venezuele, uvođenjem sankcija u cilju obuzdavanja pokvarenog ponašanja, politika koja je privukla dvostranačku podršku širokih razmjera. Trumpova administracija treba nastaviti istim putem, osobito uslijed činjenice da su niže cijene nafte oslabile utjecaj venecuelanske vlade. Umjesto kritiziranja Latinske Amerike, Sjedinjene Američke Države trebaju pokazati da mogu biti pouzdan i principijelan prijatelj na kojeg neće utjecati korumpirano mito bilo kakvog tipa.

© Project Syndicate, 2017.