Hrvatska organizacija nastavnih planova i programa vezanih uz pojedine predmete i načini podučavanja, u kojima je težište stavljeno na činjenično znanje i pasivno učenje, ne omogućuje stjecanje znanja potrebnih u konkurentnom gospodarstvu.

Prevelik je broj obveznih predmeta, a nedovoljan broj izbornih. Hrvatskim učenicima trebaju načini podučavanja koji potiču odgovornost…", kratki je ovo izvadak iz javno objavljenog dokumenta "Kvaliteta hrvatskoga formalnog obrazovnog sustava" američkog autora Joea Lowthera iz Deloittea. Izvadak koji bi potpisao svaki razuman čovjek u Hrvatskoj. Ili se barem na prvu tako čini.  Jer ono što se čini razumnim u Hrvatskoj obično je prvo što ne dobiva priliku.

U javnom prostoru zagađenom ridikulima koji zazivaju povratak domaćinstva u osnovne škole i obvezno služenje vojnog roka – a sve s namjerom da se muškarce nauči prišiti dugme na košulji, jedina krivnja Borisa Jokića je njegova naivnost i vjera da ima ikakve šanse na svoju stranu privući sve borce za čistoću hrvatskog jezika i povijesti. Jer u konačnici to i jesu dva najčešće spominjana prigovora reformi školstva. Po strani su ostale rasprave o bilo čemu važnijem za budućnost naše djece, njihova zaposlivosti na europskom tržištu rada. 

Bez straha od polemike
Država koja ima javni dug od 230 milijardi kuna na koji plaća kamate više od 12 milijardi kuna, 300.000 nezaposlenih, ali i 300.000 blokiranih građana, već bi morala biti svjesna kako sutra ili prekosutra neće biti bolje. Međutim, država u tako teškim gospodarskim problemima nikako se ne bi smjela igrati budućnošću djece – onima koji još imaju neke šanse da im bude bolje.  Ovom spoznajom reforma školstva automatski bi trebala postati daleko važnija za društvo u cjelini od bilo koje druge kratkoročne reforme koja će nam olakšati sutrašnji dan.

Upravo na takvoj reformi više nego bilo gdje drugdje trebamo čovjeka s vizijom. I evo apsurda imali smo ga. Imali smo Borisa Jokića koji se nije plašio ni javnih nastupa i polemika kako bi gurao ono u što vjeruje. Za razliku od ministra obrazovanja Predraga Šustara, ali i premijera Tihomira Oreškovića voditelj reforme školstva o njoj je govorio – bili njegovi stavovi nekome dragi ili ne – on ih je pokušao objasniti, obraniti, argumentirati… Drugi koji su dio "tima" koji treba državu izvući iz krize i odvesti u bolju budućnost svoje poruke poslali su preko Facebooka (tamo gdje obično nema odgovora ili protupitanja) i onda polako i sigurno Jokićevu reformu školstva upisali u povijesne čitanke. 

Bijeg u tradiciju
Jer može sada svježe ošišani ministar Šostar pozivati Jokića i ostale eksperte da nastave i dovrše posao te da prihvate kritike neistomišljenika. Može govoriti kako je "poštivao kontinuitet obrazovne politike, uvažavajući Borisa i ostale", činjenica je kako nitko od istaknutih neistomišljenika na koje se ministar poziva nije govorio argumentirano, a još manje slušao drugu stranu. Oni su uplašeni radikalnom promjenom, koju svojim neznanjem ne mogu protumačiti, pobjegli u ono što razumiju – tradiciju, povijest, klasike hrvatske književnosti…, šivanje dugmadi i pečenje palačinki.  

Kada je pokojni Steve Jobs proizvodnju iPhonea selio u Kinu manje poznati razlog bio je i taj što je tamo brže nego u Americi pronašao potrebnih oko 1000 inženjera. Kako sada izgleda naše obrazovanje, a i kako se razvija priča s reformom školstva možda naša prilika ostaje tekstilna industrija, samo bi netko trebao spomenuti kako je to sada robotizirana proizvodnja u kojoj treba sve manje onih koji znaju prišiti dugme.