Devetosatni radni tjedan u javnoj službi koji je prošlog tjedna odjeknuo kao prvoaprilska šala Bože Petrova, posebice nakon izjave premijera Tihomira Oreškovića kako o tome ništa ne zna, uzburkao je sindikalne duhove te ponovo u fokus javne rasprave uveo prijetnju štrajkom, a očekivanu povišicu gurnuo u stranu. Promatrano iz pozicije spina Petrov je svoj posao odradio i više nitko ne otvara prostor sindikalnim vođama da zbrajaju potrošačku košaricu, inflaciju, cijenu režija i prijevoza…

Međutim, koliko god takva situacija iz pozicije vlastodržaca izgledala dobrom, a cilj postignutim, ona nije zdrava ni za jednu stranu u mučnim pregovorima socijalnih partnera. Bez patetike – navodeći kako je osmosatno radno vrijeme i pakiranje stvari pola sata prije izlaska iz ureda, a pameti sve do ujutro jedino privilegija državnog sektora – mora se primijetiti da produženje radnog vremena u državnim službama govori i nešto o njihovoj učinkovitosti. Ako Vlada kao poslodavac – u trenutku kada privatni sektor u razvijenim zemljama (a neki čak i u Hrvatskoj), podržan razvojem tehnologija, dopušta rad od kuće, fleksibilno radno vrijeme i sl. razmišlja o produženju radnog vremena za svoje zaposlenike onda to ukazuje na vrlo jednostavnu činjenicu – oni koji rade u državnoj administraciju svoj posao ne mogu obaviti za osam sati.

A svatko tko se barem jednom susreo s državnom ili lokalnom administracijom stekao je upravo takav dojam. Naravno, kao i u svakoj radnoj sredini križ neizvršavanja obveza u zadanom roku može ići na dušu radnika, ali i menadžmenta koji stvari nije učinkovito posložio. U ovom slučaju to bi značilo da su podjednako krivi i radnici u javnoj službi (koji zabušavaju) kao i vlastodršci (koji loše upravljaju radnom snagom). Međutim, u slučaju Hrvatske krivnja nije u neradu ili lošem upravljanju ljudima. Krivnja je s obje strane puno dublja. 

Sustav nagrada i kazni
Vlada bi trebala napokon krenuti u ozbiljne reforme, ne u promjenu radnih sati ili ukidanje toplog obroka, već u zakonske izmjene koje bi omogućile lakše davanje otkaza onima koji ne rade svoj posao – jer oni ga neće raditi ni devet sati, jednako kako ga do sada nisu radili osam sati. U izmjene koje bi omogućile mjerenje učinkovitosti javnih službenika, njihovu raspodjelu u odjele gdje ima više posla, kao i njihovo nagrađivanje za dobro obavljen posao. Vlada bi također trebala dati zamah digitalizaciji i riješiti građane, kao i tvrtke, pretjerane birokratizacije koja hrani besposlene referente. Nakon toga, Vlada kao najveći poslodavac, mogla bi početi pregovore o učinkovitom menadžiranju i trajanju radnog tjedna.

To bi značilo da Petrov bez obzira na politike i sindikalne prepreke mora krenuti u odrađivanje obećanog prije izbora.Sindikati, ili točnije sindikalne vođe poput Vilima Ribića, morali bi početi razmišljati izvan zadanih okvira. Upravo oni bi trebali tražiti navedene reforme, ne radi sebe, već zbog svog članstva koje želi nagradu za dobro odrađeni posao, ali i kaznu za one koji ne rade dobro. Najveći problem naših sindikalnih vođa je nedostatak doticaja s realnošću i tu su bliže političarima nego radnicima, koje bi trebali zastupati. Sindikalni vođe grizu na svaki pametniji spin umjesto da djeluju proaktivno i nude svoja rješenja.

Umjesto da zazivaju ozbiljnije reforme koje bi omogućile bolje menadžiranje u javnim službama, oni uporno žive u četrdesetim ili pedesetim godinama prošlog stoljeća i jednom godišnje beru crvene karanfile, a na pregovorima s Vladom prijete štrajkom. Pojedine reforme koje priziva Božo Petrov trebale bi imati veliku podršku sindikalne scene, vjerovatno je i imaju, ali ona se ne vidi od vođa koji prije svega brinu o svom udobnom smještaju na avionskim letovima, članarini, gradnji zgrada i sl., a od nedavno i radnom vremenu koje je valjda za njih predugo i kada traje osam sati. Sindikalni vođe, uostalom kao i dijelovi političkog establišmenta, nikada nisu ni radili osam sati, pa im se onda šestdeset minuta duže čini kao smak svijeta. 

Iskreni pregovori
Bilo bi poželjno da se pokoji put spuste s trona i pitaju radnice u prerađivačkom ili trgovačkom sektoru koliko traje njihovo radno vrijeme i kolike su im plaće. Neka vrijednost njihovog rada usporede s vrijednošću rada državnih činovnika i vrlo brzo bit će jasno zašto treći put Bože Petrova ima saborskih zastupnika koliko ima. Naravno, nije kasno i sindikalni vođe, kao i političari, imaju još jednu priliku sjesti za stol i progovoriti iskreno – reći jedni drugima "ne treba nam devetosatni radni tjedan, ali nema ni novca za povišice". Ali trebaju nam ozbiljne reforme i promjene jer tek nakon konsenzusa oko tih pitanja možemo razgovarati o trajanju radnog tjedna i o povišicama.