Fokus hrvatske javnosti gotovo mjesec dana usmjeren je na svađalački trokut HDZ – Most – Banski dvori čiji temelji zapravo nisu bili čvrsto armirani ni u momentu stavljanja potpisa na ugovor o suradnji uz najavu reformi koje će, tvrdili su, Hrvatsku učiniti zemljom blagostanja. Sve političke elite još od razdoblja proglašenja neovisnosti, čim se zbroje glasovi birača i podijele fotelje, uvijek iznova repriziraju film koji svjedoči da ih definitivno najviše zanima osobni probitak iz udobnosti vladajuće pozicije. 

Bez strategije
Strategije, koje bi trasirale okvir dugoročno efikasnog razvoja znanosti i obrazovanja, te gospodarstva, bilo da je riječ o energetskom sektoru, poljoprivredno-prehrambenom ili turističkom, s obzirom na izdašno raspoložive potencijale, ostajale su uglavnom gurnute na margine sve do nove predizborne kampanje. U kojima bi opet, uvijek iznova pljuštala brojna obećanja, i lijevih i desnih stranačkih opcija. Iza kojih međutim, nikada nije bilo konkretnih i ozbiljnih namjera o potpunom stavljanju politike u službu gospodarskog razvoja koji bi donio brojnije zapošljavanje, a s njim i rast standarda stanovništva.

O kakvom se neznanju i/ili nezainteresiranosti radi, kako političkih elita iz Sabora i Banskih dvora tako i ukupne državne administracije, kada je riječ o rješavanju problematike vezane uz gospodarstvo, ilustrativno svjedoči slučaj tvrtke Badel 1862. Država, odnosno Vlada RH iz samo njoj znanih razloga svojedobno je dopustila višegodišnje gomilanje duga državnom proračunu, većeg od 227 milijuna kuna. Za dva tjedna bit će pet godina (1. srpanj) kako je taj dug pretvoren u vlasnička prava, Vlada je prisvojila gotovo 70 posto udjela u tvrtki.

Potom je krenula u potragu za strateškim partnerom kojemu bi ustupila Badel. U taj postupak počeli su se uplitati neki veliki dioničari, no umjesto da nastalu situaciju raspetlja argumentima država im je isplatila iznos navodno, veći od 10 milijuna kuna. Uz uvjet da stave potpis na dokument kojim potvrđuju da više nisu dioničari Badela, nego je to država sa 67,68 posto udjela. Bilo je to 17. ožujka 2015.  Zašto je ovaj datum bitan?

Zato jer, gle čuda, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa) godinu dana nakon te isplate, točnije 25. ožujka 2016. javno objavljuje da su, otac i sin Perković, Anto i Ivan kojima je isplaćen novac poreznih obveznika za odricanje od prava na dioničarstvo u Badelu, plus njihov partner Marijan Ruždjak, po ocjeni Hanfe "imali obvezu nastalu 17. listopada 2009. objavljivanja javne ponude za preuzimanje Badela 1862."  Hanfa sa zadrškom dugom gotovo sedam godina ističe obvezu javne ponude, odnosno godinu dana nakon što su se dvojac Perković i ostali uz višemilijunsku isplatu odrekli svih dionica u korist države?! Usto, Hanfa im nalaže da joj u roku 30 dana podnesu "zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje kao i ponudu za preuzimanje."   

Loša poruka 
Badel upravo prolazi kroz četvrti pokušaj (u dvije godine) odabira strateškog partnera koji bi mu, radi teškog financijskog utega iz prošlosti, mogao jamčiti održivu budućnost. Tri domaća i jedan inozemni kupac nadmeću se s kvalitetnim ponudama. Hanfin uvjet ocu i sinu Perković o objavi preuzimanja istekao je prije gotovo dva mjeseca. Što su moguće posljedice, može li njihovo rješenje utjecati na poništenje odluke o prodaji, bio je upit adresiran upravi Hanfe, a odgovor je znakovit.

"Predmetno rješenje Hanfe je javno dostupno i Hanfa ne može prejudicirati kako će predmetno rješenje utjecati na ovaj slučaj." Ako Hanfa ne može ocijeniti posljedice svoga rješenja, tko može? Ništa bolji nije ni postupak Vlade. Nije izabrala kupca i pomogla Badelu da krene rješavati balast prošlosti težak 655 milijuna kuna i zakorači u sigurniju budućnost. Umjesto da preuzme odgovornost Vlada je imenovala povjerenstvo. Koje, čini se, neće imati komu iznijeti svoj prijedlog za Badel. U takvim okolnostima tko će uopće imati volje investirati u gospodarstvo RH.