Isprepletenost suvremene Hrvatske i prostora Bosne i Hercegovine, kako ona gospodarska, tako i politička, društvena, vjerska, kulturna, sportska i na mnoge druge načine je realnost danas kao i kroz dugu povijest. Hrvatska je više-manje kroz čitavu svoju povijest imala geostrateški problem koji je vidljiv i danas – izduženost i skoromu dubinu teritorija tako je upravo prostor BiH uvijek bio taj "želudac" iz kojeg su u Hrvatsku dolazili sirovine, roba, radna snaga i stanovništvo.

Nebrojeni su primjeri kad je zbog raznih bolesti i ratova domicilno stanovništvo u dalmatinskim gradovima kroz povijest gotovo izumrlo, ali bi gradska populacija vrlo brzo bila obnovljena doseljavanjem iz zaleđa.  Danas su to dvije teritorijalno formirane zemlje koje, u principu, nemaju teritorijalnih pretenzija jedna prema drugoj, no društveni problemi u BiH uvelike otežavaju jaču gospodarsku suradnju, koja je i uz sve postojeće trzavice dobra jer je jedna zemlja drugoj među najvećim, kako izvoznim, tako i uvoznim tržištima. 

Službeno i neslužbeno
Iako to u Hrvatskoj gotovo svi misle, političari realnost glasno ističu tek kad su ulovljeni u svojevrsne novinarske stupice – bivši premijer Zoran Milanović je vrlo decidirano braniteljima na zatvorenom sastanku tik pred svoj pad s vlasti pojasnio da "to tamo uopće nije država i tamo nemaš s kim pričati", a aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je, vjerojatno poluslužbeno, novinarima izraelskog Jerusalem Posta ovih dana komentirala nešto u smislu da je "BiH nestabilna zemlja pod utjecajem militantnog islama".

I Milanović i predsjednica su kasnije objasnili da "nisu rekli baš tako", što je potvrdio i izraelski list, i da se ne radi o njihovim službenim stavovima. Iako je neosporno da se u oba slučaja radi o više ili manje činjeničnom stanju poznatom svakom u Hrvatskoj, EU, pa i samoj BiH, ovakve stvari potencijalno narušavaju odnose, političke svakako, a potencijalno i gospodarske između dviju zemalja. Situacija je da "hrvatski" član Predsjedništva BiH uglavnom konstantno opstruira interese Republike Hrvatske i generalno hrvatskog naroda u toj zemlji što situaciju u najmanju ruku čini dodatno konfuznom. S druge strane, sve češće se događa da interese Hrvata i Republike Hrvatske u BiH štiti srpski član Predsjedništva, a što je posebno došlo do izražaja proteklih dana oko situacije s Pelješkim mostom. 

Mostovi, kako oni pravi tako i oni literalni, neizbrisivo povezuju, ili još češće, razdvajaju dva naroda. "Na Drini ćuprija" je kolosalno djelo Ive Andrića za koje je 1961. dobio i Nobelovu nagradu. Iako o samom romanu nitko ne spori da je to remek djelo, njegov autor je često predmet prijepora. Sam Andrić je bio katolik iz Bosne koji je najveći dio života proveo u Beogradu, a po uvjerenju je bio zakleti Jugoslaven (umro je 1975.), no danas ga svojataju svi, ponajviše Srbi, ali ga redovito kao "svojeg" ističu  i Hrvatska te BiH.

To je prvi, ali i jedini literalni most koji razdvaja Hrvatsku i BiH. Ostali mostovi su stvarni. Jedan od njih je Stari most u Mostaru kojeg su hrvatske vojne snage srušile u građanskom ratu u BiH tijekom 1993. godine. Bošnjaci su išli toliko daleko da su optužili Hrvate za ratni zločin zbog toga čina, no stvari su se malo smirile nakon što je Turska isfinancirala potpunu obnovu tog mosta, a Haaški sud u presudi ratnim čelncima bosanskih Hrvata presudio da je Stari most bio legitimni vojni cilj i da ga je HVO imao pravo kao takvog srušiti. 

Odgoda završetka gradnje
Most Svilaj je jedan od onih kojeg svi žele, i Hrvatska i BiH, ali i sva tri naroda koja žive u BiH. On će se nalaziti na dionici Koridora 5C koji ide trasom Budimpešta-Beli Manastir-Osijek-Sarajevo-Ploče i povezivat će srednju Europu i Slavoniju s čitavom BiH, a u konačnici i južnom Dalmacijom i lukom Ploče. Problem koji se veže uz taj most je sporost njegove gradnje, odnosno završetka, koji je odgađan već više puta. Drugi most koji izaziva "emocije" između dvije zemlje je onaj kod Gradiške. 

On je u principu irelevantan za Hrvatsku, posebice zbog njegove cijene i infrastrukture koja se mora izgraditi da bi se došlo do njega, a nije nešto posebno bitan niti Hrvatima i Bošnjacima u BiH. No, zato je od egzistencijalne važnosti za Srbe u BiH koji bi preko njega dobili jednostavnu i brzu spojnicu Banja Luka – Nova Gradiška na autocestu Zagreb – Beograd.

Taj most je zbog svega rečenog bio na lageru duže vrijeme, no jedan drugi most ga je gurnuo u prvi plan. To je Pelješki most koji je odnose Hrvatske i BiH, posebice u Bošnjačkom dijelu BiH, doveo do usijanja. Riječ je se o strateškom projektu Hrvatske, a i Europske unije, teškom u konačnici i više od pet milijardi kuna koji će povezati zemlju, a i Uniju, u cjelinu zbog neumske krpe kojom BiH izlazi na more i zbog koje je naša zemlja razdijeljena na dva dijela.  

Sporna Luka Neum
Iako je Neum plitka luka, u kojoj je registrirano 30-ak brodica koje bi vjerojatno mogle ploviti i po zagrebačkom jezeru Bundek, bošnjačka strana, ojačana i oktroiranim predstavnikom Hrvata u Predsjedništvu BiH, pokušava na svaki način zaustaviti projekt Pelješkog mosta, zbog navodne ugroženosti suvereniteta BiH – iako i oni priznaju da nije problem u Luci Neum nego u drugim graničnim i političkim pitanjima koja će se izvjesno rješavati još desetljećima. Iako je Hrvatska, a posredno i EU, uvažila gotovo sve tehničke zahtjeve BiH po pitanju toga da bi ispod mosta u Neum mogli uploviti i kruzeri koji tehnički 10 puta nadmašuju mogućnosti neumskog zaljeva, BiH i dalje inzistira na "platonskoj" blokadi, s obzirom na to da gradnja mosta ide i BiH nema tehničkih niti pravnih mogućnosti da spriječi gradnju niti korištenje mosta.

No, tu se u priču uključio srpski član Predsjedništva BiH, kontroverzni Milorad Dodik, koji je više populist nego velikosrbin, i koji je trgovinom Gradiška za Pelješac pokrenuo zaštitni politički mehanizam Daytonskog sporazuma, po prvi put korišten u BiH, a kojim je Pelješki most proglasio "vitalnim interesom srpskog naroda u BiH" i koji je kao takav 2/3 većinom izglasan u Skupštini Republike Srpske ima snagu veta. 

Iako tužba BiH međunarodnim sudovima Hrvatske zbog Pelješca izvjesno ne bi imala nekih stvarnih učinaka na projekt Pelješkog mosta, naša vlada je ipak odlučila izbjeći negativnosti i zaoštravanje odnosa koje bi takva tužba donijela na relaciji Hrvatska-BiH i posebno Hrvati-Bošnjaci pa je trgovinom s Dodikom odlučeno, i potpisano, da se kreće i u ekspresnu realizaciju mosta kod Gradiške. Tako da su mostovi bili i ostali nešto što, prirodno spaja, ali vrlo često i razdvaja dvije zemlje koje su neumitno usmjerene jedna na drugu u svakom pogledu.