Kroz dvije zanimljive objave ili pitanja čini se kao da se počeo voditi rat protiv Nenada Bakića i njegove želje i namjere da unaprijedi naš obrazovni sustav jednostavnim činom – uvođenjem robotike u osnovne škole. Prvo se javio niz dušobrižnika koji su postavili pitanje zašto bi se učitelji za rad s micro:bit računalima obučavali bez da budu plaćeni, te time pokušali na providan način pomiješati želje za novim znanjem s kod njih toliko omraženim pojmom – neoliberalizmom.

No propustili su uočiti jednu “sitnicu” koja bi svima trebala biti jasna – biti učitelj nije zanimanje već poziv. Biti netko tko prenosi znanje najosjetljivijem dijelu našeg društva, djeci od šest do deset godina, nije i ne smije biti puka profesija koja se odrađuje za novac.

Kritičari na državnom novcu

Kod većine učitelja to i nije slučaj, jer inače s plaćama koje dobivaju ne bi radili taj posao. Ali tako promatrano, jasno je da netko kome je učiteljstvo poziv na priliku da i sam nauči nešto novo, a onda to isto znanje prenese klincima, ne gleda kao na mogućnost za zaradu. Oni drugi više su na strani onoga što spočitavaju Bakiću i njemu sličnima, a to je pravi ogoljeni neoliberalizam. Slično je ovih dana i s prozivkama koje dolaze iz glasila srpske zajednice u Hrvatskoj – Novosti. Oni otkrivaju na koji način poduzetnik koji je cijelu kampanju poticanja STEM-a u našim školama pokrenuo samoinicijativno i privatnim kapitalom zarađuje navodno prodavajući državi opremu svog partnera. Osim što novine vrlo komotno izdaju uz izdašnu državnu subvenciju ne ulažući u njih ni lipu, zanimljivo je kako se upravo jedna tiskovina koja želi biti, a počesto to i naglašava, intelektualna, ozbiljna, znanstvena i sl. upravo posvetila rušenju projekta koji nosi znanje i budućnost najmlađima.

Zanimljivo je sve to zato što kada se govori o STEM-u i robotici nitko ne promatra Nenada Bakića kao filantropa i nekoga tko želi dio zarađenog vratiti zajednici, već svi prilaze Bakiću kao poduzetniku, brokeru, dioničaru Petrokemije itd. A to je mjesto na kojem se svi okliznu jer te dvije stvari nemaju ništa zajedničko. Nenad Bakić investitor, broker, poduzetnik, može biti meta kritike, neslaganja i propitkivanja, ali Nenad Bakić ulagač u STEM, filantrop i netko tko želi vratiti dio zarađenog zajednici i društvu kroz edukaciju djece ne smije nikome smetati.

Razaranje iz navike

U normalnoj državi bio bi istaknut kao primjer i poticaj svim ostalim koji se brinu za našu budućnost, a mogu s obzirom na kapital koji posjeduju učiniti nešto mimo i brže od trome i nezainteresirane državne birokracije. Uostalom, tko to i kada propitkuje rad fondacije Melinde i Billa Gatesa, iako bi se protivnika Microsofta i njegovog poslovanja od osnutka do danas moglo pronaći na milijune. Ali problem našeg društva i jeste u tome što kada propitkujemo opet to radimo na pogrešan način, bez selekcije i trpanjem svega i svačega u isti koš. Svi dušobrižnici za plaće naših učitelje, koje su bez daljnjeg niske i nedovoljne, kao i svi dušobrižnici za državna ulaganja u obrazovanje imaju meta koliko im srce želi.

Međutim, većina njih nema viziju i cilj nego samo destrukciju bilo čega bez obzira na povod ili namjeru. Jer s jedne strane prosvjedovati zbog neprovođenja kurikularne reforme možda i bez da se uđe u njezinu dubinu, a s druge strane napadati čin pojedinca koji želi poboljšati nečije znanje pokazuje svu bezizlaznost vremena u kojem živimo. Nije li nekad poznata uzrečica bila da “vrijediš koliko znaš”? Možda bi se svi trebali zamisliti nad budućnošću naše djece i pokušati zamisliti što će za 25 godina znati jedan Nizozemac ili Nijemac, a što naša djeca. Ako nastavimo razarati svaku vrijednu ideju naša djeca znat će samo koristiti ono što drugi proizvedu, a tako se ne ide naprijed.