Kada nešto pokušavate tijekom razdoblja od 99 godina, a situacija se kontinuirano pogoršava, vrijeme je da pokušate nešto drugo. Američki Kongres donio je Zakon o trgovačkim brodovima iz 1920. godine (poznat također pod nazivom Jonesov zakon) u cilju zaštite američke brodarske industrije i jačanja nacionalne sigurnosti. No, taj je zakon gotovo uništio tu industriju i nametnuo velike troškove američkim tvrtkama, potrošačima i okolišu. Trebalo bi ga ukinuti.

Jonesov zakon propisuje da se sav teret koji se prevozi između američkih luka prevozi na plovilima pod američkom zastavom, koja su u potpunosti sastavljena u Americi i čiji su najvažniji sastavni dijelovi proizvedeni u SAD-u. Ti brodovi moraju biti barem u 75% američkom vlasništvu i imati američku posadu. Također, ako brod pod američkom zastavom treba biti popravljan u prekomorskim zemljama, SAD naplaćuje 50% poreza na cijenu.

Stranci dvostruko jeftiniji

Prijevoz robe između dvije luke koje se nalaze u istoj zemlji naziva se kabotaža. Svjetski gospodarski forum nazvao je Jonesov zakon najrestriktivnijim zakonom o kabotaži na svijetu, a OECD svrstava SAD samo iza Kine i Indonezije po pitanju restriktivnosti propisa o pomorskim uslugama.

Zahtjevi Jonesovog zakona već dugo predstavljaju protekcionistički otpor američkom gospodarstvu i sve su pogubniji za nacionalnu sigurnost – kao što su istaknuli Colin Grabow, Inu Manak i Daniel Ikenson s Instituta Cato u jednom važnom naučnom radu prošle godine. Razmislite o nacionalnoj sigurnosti. Od 2000. godine broj američkih brodova od barem 1000 tona, sukladnih s Jonesovim zakonom, pao je sa 193 na 99. Kada je američka vojska poslala vojne materijale i opremu u Perzijski zaljev između 2002. i 2003., udio američkih trgovačkih brodova iznosio je ukupno samo 6,3%, dok je na brodove pod stranom zastavom otpalo daljnjih 16%. Američka vojska prevezla je ostatak.

Brodogradnja i operacije otpreme u SAD-u također su postale pretjerano skupe. Procjenjuje se da obalni kontejnerski brodovi sagrađeni u Americi koštaju između 190 i 250 milijuna dolara, za razliku od oko 30 milijuna dolara vrijednih ekvivalenata izgrađenih u inozemstvu. Budući da su brodovi sukladni s Jonesovim zakonom toliko skupi, njihovi ih vlasnici ne zamjenjuju. Obično se smatra da gospodarska iskoristivost jednog broda traje oko 20 godina, ali više od 65% flote sukladne s Jonesovim zakonom starije je od 30 godina, što je čini neučinkovitom, pa čak i opasnom. I dok je Amerika izgradila manje od jednog milijuna bruto tona brodova između 2014. i 2016., Južna Koreja i Kina zajedno su proizvele 140 milijuna tona.

Prema nekim procjenama, dnevni operativni troškovi brodova pod američkom zastavom gotovo su triput veći od troškova stranih brodova. Priopćeno je da su troškovi posade na američkim brodovima oko pet puta veći. I dok prijevoz sirove nafte s obale Meksičkog zaljeva do sjeveroistoka SAD-a brodom sukladnim s Jonesovim zakonom košta 5 do 6 dolara po barelu, cijena prijevoza sirove nafte s obale Meksičkog zaljeva do istočne Kanade brodom pod stranom zastavom stoji samo 2 dolara po barelu.

Uslijed visokih troškova otpreme u američkoj obalnoj plovidbi i na području Velikih jezera, količina američke robe koja se prevozi tim rutama otprilike se prepolovila od 1960. Tijekom istog tog razdoblja, američki prijevoz tereta željezničkim prometom porastao je za oko 50%, a međugradski prijevoz tereta kamionom za preko 200%. U današnje vrijeme, samo 2% američkog domaćeg tereta prevozi se vodnim putovima, dok udio u tom segmentu u Europi iznosi 40%.

Osuđeni na kopneni prijevoz

Kada bi došlo do opoziva Jonesovog zakona, znatna količina robe mogla bi se prevesti unutar SAD-a puno jeftinije prekomorskim putem nego kopnenim. Znakovito je da se je američki teretni promet vodenim putem u oba smjera između Kanade i Meksika, koji nije podložan tom Zakonu, povećao za 300% nakon 1960. godine.

Primoravanjem tvrtki na korištenje kopnenog prijevoza, Jonesov zakon povećava troškove američkim tvrtkama, podiže cijene potrošačima i uzrokuje veće gužve na autoputevima diljem zemlje. Nadalje, prijevoz kamionima, željeznički i zračni prijevoz proizvode do 145 puta više emisija ugljikovog dioksida nešto što je slučaj s teretnim brodovima.

Taj zakon ima još negativnih učinaka. Država Portoriko, koja nema kopnenog puta prema ostatku SAD-a, plaća osobito veliku cijenu jer samo šačica brodova sukladnih s Jonesovim zakonom redovno opslužuje taj otok. Dok susjedna Dominikanska Republika kupuje naftu od SAD-a, otprema uvezenih zaliha iz Venezuele i ostalih zemalja podrazumijeva manje troškove za Portoriko (iako je sama nafta koja potječe iz SAD-a jeftinija). Kada je uragan Maria razorio otok 2017. godine, američki predsjednik Donald Trump odobrio je samo desetodnevno izuzeće od Jonesovog zakona – što nije bilo dostatno za neke brodove u stranom vlasništvu da dopreme toliko potrebnu pomoć.

Sve skuplja otprema robe

Podvrgavanje Portorika i ostalih teritorija i država SAD-a većim troškovima otpreme nema nikakve korisne svrhe i predstavlja diskriminaciju protiv američkih sugrađana. Uslijed činjenice da strani brodovi i posada svakodnevno ulaze u američke luke, besmisleno je zalagati se da bi mornari na trgovačkim brodovima trebali biti Amerikanci iz razloga nacionalne sigurnosti. Okolištarci bi također trebali biti zgroženi, obzirom na bespotrebnu štetu i visoke troškove koji proizlaze iz povećanih emisija CO2. Budući da je uništio američko trgovačko brodovlje tijekom proteklih 99 godina, Jonesov zakon potrebno je opozvati. Brodove za komercijalnu plovidbu u američkim vodama trebalo bi nabavljati tamo gdje su najjeftiniji. Bez protekcionističkih zakona američka brodograditeljska industrija mogla bi početi racionalizirati i postati konkurentnijom.

Što duže Jonesov zakon ostane na snazi, to će skuplja postajati otprema robe trgovačkim brodovima u SAD-u te će ona posljedično biti u sve većem padu. Umjesto proslave stogodišnjice štetnog protekcionističkog zakona, kreatori politika trebali bi ga proglasiti nevažećim.

© Project Syndicate, 2019.