Prošlotjedni prosvjed taksista u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku protiv Ubera osim tragičnih posljedica po nekolicinu taksista te veliku patnju nevinih sudionika u prometu koji su "umirali" na plus 30 u hladu polako postaje najrazvidniji primjer svega onoga što u upravljanju državom nije dobro, ali i domaćeg mentaliteta koji ne dopušta inovativnost, čak i kada je u korist opće populacije.

Najbolje to opisuje jedna od anegdota koje se vrte na internetu a kroz koju poštari najavljuju veliki prosvjed protiv uvođenja elektroničke pošte, ili da budemo precizniji traže zabranu aplikacija poput Gmail. Međutim ako se po strani ostavi sve ono što je uveseljavalo javni prostor kroz komentare "pro" i "kontra" taksista i "pro" i "kontra" Ubera zanimljivo je kako nitko nije primijetio kako u ovom slučaju nisu krivi ni taksisti ni Uber – kriva je država ili preciznije državna administracija. Zašto? Odgovor je jednostavan jer je preskupa i pregladna da bi mogla popustiti – Uberu jer joj ne uplaćuje dovoljno, a taksistima jer joj moraju nastaviti uplaćivati previše.

Svi voze po zakonima
Zaboravimo na trenutak priču o jadnim ljudima koji zarađuju kruh svagdašnji vozeći automobile, jer to rade i vozači taksija i vozači Ubera, i priču koja nam je servirana kroz ideju da jedni poštuju zakone, a drugi ne i zamislimo se nad jednom drugom hipotezom. Što bi se dogodilo kada bi sustav bilo naklonjen svima koji rade pa uklonio niz bespotrebnih troškova kroz koje svaki vozač taksija plaća niz kolokvijalno nazvanih "uhljeba" – i kada bi njegova cijena rada postala jeftinija, a on konkurentniji Uberu, što bi tada nedostajalo da svi zarađuju na prijevozu turista kojih ima dovoljno za sve?

Iz sadašnje perspektive državna administracija ima situaciju koja joj odgovara – dvije zaraćene strane koje samo misle da se bore za prava radnog čovjeka, a koje bi u malo pametnijem i pravednijem vremenu trebale zajedno nastupiti protiv birokracije koju plaćaju. Svi taksisti posluju prema važećim zakonima i prema tim istim zakonima plaćaju državi, a nakon toga i lokalnoj upravi velik novac, od čega dio bespotrebno, smatrajući s pravom kako upravo zbog toga imaju rezona tražiti ukidanje Ubera.

Svi uberovci voze po važećim zakonima – i mogu neki tvrditi da su pronašli rupu u zakonu kroz stavku o najmu vozila s vozačem, ali činjenično oni su u okviru zakona i tako također – u manjoj mjeri od taksista – ali isto plaćaju propisana davanja državi, i također u nekoj mjeri mogu tražiti zaštitu od paljenja automobila ili premlaćivanja. U to isto vrijeme nadležna institucije se ne mogu, o čemu je Poslovni dnevnik već pisao, dogovoriti što s Uberom. Na jednoj strani je ministrica Dalić koja je blaža i možda sklonija liberalnijoj dereguliranoj opciji, a s druge ministar Butković koji je zaključio da može zabraniti internetsku aplikaciju, pa naknadno doznao da to nije tako jednostavno čak ni u Kini.

Taoci državnog harača
Zarobljeni između dvije struje, u raljama preskupe države i uberovci i taksisti nemaju šanse. Prvi jer će ih na kraju ili zabraniti ili ukalupiti nekim zakonskim rješenjem u istu kategoriju kao i taksiste, a onda će dijeliti sudbinu donedavnih neprijatelja i svaka zarađena kuna bit će otežana bespotrebnim davanjima, a drugi jer su već dugo taoci neke vrste harača.

Pomaka nema dok taksisti i uberovci ne shvate da nisu neprijatelji jer na uređenim tržištima konkurencija tjera na unaprjeđenje kako bi bili bolji i kvalitetniji, ali na neuređenim tržištima neprijatelj je isti – on se pokazuje kroz previsoke namete, besmislena i nelogična davanja, propise koji sliče na prepreke… On je preskupa i neefikasna država, i zanimljivo, uvijek puna "uhljeba"