Zemljište je alfa i omega u biznisu zvanom poljoprivreda. Razvidno je to i najvećem laiku na javnoj sceni, ali ne i hrvatskim političarima koji, u pravilu, o agrarnoj problematici najviše govore u predizbornim kampanjama. Olako se u tim populističkim razdobljima najavljuju ambiciozni projekti, poput onog o stavljanju u funkciju milijun hektara koji će otvoriti 50 tisuća radnih mjesta te u proračun godišnje ubacivati najmanje sedam milijardi kuna. 

Velika neiskorištenost
No, od tih bujnih obećanja političara kroz minulih četvrt stoljeća neovisnosti malo se toga ostvarilo. Mahom smo nepotrebno komplicirali. Tako smo zakon o poljoprivrednom zemljištu od 1991. mijenjali čak 13 puta lutajući u traženju modela raspolaganja državnim hektarima. Istodobno, uvoz hrane sustavno raste, dok proizvodnja na domaćim oranicama kontinuirano pada, o čemu ilustrativno svjedoči mlijeko. U 2015. otkupljeno je 513 tisuća tona, koliko i 2002., a rekordna je bila 2009. sa 675 tisuća tona.

Prema posljednjem izvješću o 'zemljišnoj politici', koji je u svibnju objavila Agencija za poljoprivredno zemljište pri Ministarstvu poljoprivrede, u državnom portfelju je 835 tisuća hektara. Pod aktivnim ugovorima s poznatim zakupcima tek je 197 tisuća hektara, oko 200 tisuća hektara obavijeno je 'paučinom' i ne zna se tko ih koristi, dok se više od 400 tisuća hektara ne obrađuje.  Istodobno, brojna gospodarstva vape za novim hektarima na kojima bi jačala proizvodnju s obzirom na činjenicu da se zakup za nove ugovore o korištenju državnih oranica potpisuje na rok od 50 godina, što je jamstvo za sigurnost ulaganja u nove projekte.

Cilj svake ozbiljne politike bio bi u što kraćem razdoblju staviti u funkciju kroz uređeni pravni okvir, kako nekorištene državne hektare, tako i one s dvojbenim ugovorima. Očekivali su to poljoprivrednici od nove garniture vlasti koja je najavljivala stručni pristup problemima i reforme za pozitivan zaokret nepovoljnih trendova u proizvodnji hrane. Očekivanja su se, međutim, izjalovila unatoč upozorenjima struke da politika ne bi smjela uskogrudo prisvajati ovaj odviše važan sektor. U svim uređenim državama poljoprivreda i na nju naslonjena prehrambena industrija strateški su pozicionirane i imaju puni konsenzus glede razvoja, neovisno o tome stoluju li u parlamentima socijalisti ili konzervativci.    

Zakočen postupak 
Hrvatska je politika, međutim, opet zakazala ne razmišljajući o golemoj šteti koju uzrokuje. Umjesto očekivanog bombardiranja prostora brojnim natječajima o davanju u zakup državnog poljoprivrednog zemljišta, dogodio se teški muk.  Od početka 2016. do danas na tek četiri lokacije (Biograd n/m, Dragalić, Sikirevci i Velika Gorica) poljoprivrednim gospodarstvima ukupno je dano u zakup samo 106,7 hektara državnog zemljišta, i to po natječajima iz 2015. Istodobno su na devet lokacija poništeni lani oglašeni natječaji. U 2016. objavljena su samo tri natječaja. Prvi u siječnju, koji je riješen u ožujku i vezan je uz Benkovac, gdje je jedno gospodarstvo u zakup dobilo 21,3 hektara.

Dva su objavljena u ožujku, no još nisu zaključena. Opet je u igri Benkovac, riječ je o 70,4 hektara, izdvajaju se iz šumskogospodarskog osnova i daju za podizanje višegodišnjih nasada. I drugi je u istoj kategoriji, no nalazi se na području Skradina, površine 12,5 hektara.  Natječaje je navodno zakočio resorni ministar Davor Romić, čija je namjera najprije donijeti novi gospodarski program, temeljem kojeg će se bodovati kandidirani projekti pri traženju zakupa.

Ovih je dana završena tek javna rasprava, primjedbi na program ima, što znači da u primjeni, s obzirom i na godišnje odmore, neće biti prije kolovoza/rujna. Time je 2016. upisana kao izgubljena godina. A samo u Istri raspoloživo je za zakup više od 30 tisuća državnih hektara. Agrarni biznis tamo je sve popularniji, spremno je pedesetak projekata, no bez natječaja i zakupa nema njihove realizacije. Hoće li netko odgovarati za štetu?