Nalazim se na dvotjednom obilasku Europe u vremenu u kojem se može postati ili vrlo pesimistični ili konstruktivno optimistični vezano uz izglede za Europu.  Prvo loše vijesti: Pariz je sumoran, ako ne i depresivan, nakon strašnih terorističkih napada ranije ovog mjeseca.

Gospodarski rast Francuske i dalje ostaje anemičan, nezaposleni i brojni muslimani su nezadovoljni, a vjerojatno je da će Nacionalna fronta, stranka krajnje desnice Marine Le Pen, imati uspjeha u nadolazećim regionalnim izborima. U Bruxellesu, koji je bio polunapušten i pod opsadom, uslijed rizika od terorističkih napada, institucije Europske unije tek trebaju osmisliti jedinstvenu strategiju za hvatanje u koštac s priljevom migranata i izbjeglica te se osobito pozabaviti s nestabilnošću i nasiljem u neposrednom susjedstvu Europske unije. Izvan eurozone, u Londonu, vlada zabrinutost vezano uz negativne financijske i gospodarske učinke prelijevanja iz monetarne unije.

A migracijska kriza i nedavni teroristički napadi znače da bi referendum o nastavku članstva u EU – koji će se vjerojatno održati sljedeće godine – mogao dovesti do povlačenja Velike Britanije. To bi vjerojatno dovelo do raspada samoe Velike Britanije, jer bi Brexit naveo Škote da proglase neovisnost.   U međuvremenu u Berlinu, dolazi do rastućeg pritiska na vodstvo njemačke kancelarke Angele Merkel. Njena odluka da zadrži Grčku unutar eurozone, njen hrabar, ali nepopularan izbor da dopusti ulazak milijunima izbjeglica, skandal s Volkswagenom te slab gospodarski rast izložile su ju kritikama čak i unutar vlastite stranke.

Frankfurt je podijeljeni grad po pitanju politike: njemačka središnja banka Bundesbank protivi se mjerama kvantitativnog popuštanja i politici negativnih stopa, dok je Europska središnja banka spremna učiniti još više. Međutim, njemački ekonomični štediše – kućanstva, banke i osiguravateljne tvrtke – bijesni su radi politika Europske središnje banke koje im (i ostalima u srži eurozone) naplaćuju porez u cilju subvencioniranja navodno nesmotrenih potrošača i dužnika na periferiji eurozone.

Obrana vanjskih granica
U takvom okruženju, potpuna gospodarska, bankarska, financijska i politička unija, koju stabilna monetarna unija naposljetku nalaže, nije ostvariva. Srž eurozone protivi se daljnjoj podjeli rizika, solidarnosti i bržoj integraciji. Istovremeno, populističke stranke na desnoj i na lijevoj strani – anti-EU, antieuro, antimigrantske, antitrgovinske te antitržišne – postaju sve snažnije diljem Europe. Međutim, od svih problema s kojima je Europa trenutno suočena, upravo bi pitanje migracijske krize moglo prerasti u egzistencijalni problem. Na Bliskom istoku, u Sjevernoj Africi te u regiji koja se proteže od regije Sahel do Roga Afrike, ima oko 20 milijuna prognanih ljudi; građanski ratovi, rasprostranjeno nasilje i propale države postaju normom. Ako apsorpcija milijuna izbjeglica predstavlja problem za Europu, kako će ona naposljetku izići na kraj s 20 milijuna izbjeglica?

Ako Europa ne obrani svoje vanjske granice, Schengenski sporazum će propasti i unutarnje granice će se vratiti, što će označiti kraj slobode kretanja – ključnog načela europskih integracija – na području većeg dijela Europske unije. Međutim, rješenje koje su predložili neki -zatvaranje vrata izbjeglicama – samo bi pogoršalo problem, destabilizacijom zemalja poput Turske, Libanona i Jordana, koje su već apsorbirale milijune izbjeglica. A plaćanje Turskoj i drugima da zadrže izbjeglice bilo bi istovremeno skupo i neodrživo.  Istovremeno, problemi većeg dijela Bliskog istoka (uključujući Afganistan i Pakistan) i Afrike ne mogu se riješiti samo provođenjem vojnih ili diplomatskih mjera. Ekonomski čimbenici koji potiču te (i ostale) sukobe dodatno će se pogoršati: globalne klimatske promjene ubrzavaju dezertifikaciju i crpljenje vodnih resursa, s pogubnim posljedicama po poljoprivredu i ostale gospodarske aktivnosti što posljedično služi kao okidač za nasilje diljem etničkih, religioznih, društvenih i ostalih rascjepa.

Za osiguranje dugoročne stabilnosti, a osobito za obnovu Bliskog istoka, bit će neophodno ništa manje od ogromnih izdvajanja financijskih resursa u stilu Marshallovog plana. Hoće li Europa biti sposobna i voljna dati svoj udio u svemu tome? Ako se ne pronađu gospodarska rješenja, naposljetku će sukobi u tim regijama destabilizirati Europu, dok dodatni milijuni očajnih, beznadnih ljudi naposljetku ne postanu radikalni i počnu okrivljavati Zapad za vlastitu bijedu. Čak i da se izgradi zid oko Europe, što nije vjerojatno, velik broj ljudi pronašao bi načina za ulazak – a neki bi terorizirali Europu tijekom brojnih nadolazećih desetljeća.

Eto zašto neki komentatori, razbuktavajući tezije, govore o barbarima na vratima i uspoređuju Europsku situaciju s početkom kraja Rimskog carstva. Ali Europa nije osuđena na propast. Krize s kojima je ona trenutno suočena mogle bi dovesti do veće solidarnosti, veće podjele rizika i daljnje institucionalne integracije. Njemačka bi mogla apsorbirati više izbjeglica (iako ne po stopi od milijun izbjeglica na godišnjoj razini). Francuska i Njemačka mogle bi se pobrinuti i platiti vojnu intervenciju protiv Islamske države. Cijela Europa i ostatak svijeta – SAD i bogate zemlje Zaljeva – mogle bi opskrbiti ogromne količine novca za podršku izbjeglicama i naposljetku sredstva za obnovu propalih država i pružanje gsopodarskih mogućnosti stotinama milijuna muslimana i Afrikanaca.

Oporavak u tijeku
To bi bilo financijski zahtjevno za Europu i za svijet – i bilo bi neophodno na odgovarajući način izmijeniti sadašnje fiskalne ciljeve u eurozoni i na globalnoj razini. Ali alternativa je globalni kaos, ako ne i, kao što je upozorio Papa Franjo, početak Trećeg svjetskog rata.  Ali postoji svjetlo na kraju tunela za eurozonu. Ciklički oporavak je u tijeku, potpomognut monetarnim popuštanjem u nadolazećim godinama i sve fleksibilnijim fiskalnim pravilima. U bankarskom sektoru doći će do veće podjele rizika (uslijed nadolazećeg osiguranja depozita na razini EU) te naposljetku usvajanjem ambicioznijih prijedloga vezanim uz fiskalnu uniju. Provođenje strukturnih reformi – unatoč sporosti –  nastavit će se i postepeno će se povećati potencijalni i stvarni rast.

Suzbijanje populista
Postoji shema na razini Europe prema kojoj krize – bez obzira na sporost – vode prema većoj integraciji i podjeli rizika. U današnje vrijeme, uslijed rizika vezano uz preživljavanje eurozone (počevši s Grčkom), kao i same EU (počevši od Brexita), bit će neophodni prosvijećeni europski vođe za održavanje trenda prema većoj unifikaciji. U svijetu postojećih sila te velikih sila u usponu (SAD, Kine i Indije) i slabijih revizionističkih sila (poput Rusije i Irana), podijeljena Europa je geopolitički patuljak.

Srećom, prosvijećeni vođe u Berlinu – a ima ih više od nekolicine, unatoč posve drugačijim percepcijama – znaju da budućnost Njemačke ovisi o snažnoj i integriranijoj Europi. Oni, zajedno s mudrijim europskim vođama negdje, shvaćaju da će to nalagati odgovarajuće oblike solidarnosti, uključujući unificiranu vanjsku politiku koja može riješiti probleme u europskom susjedstvu.  Međutim, solidarnost počinje kod kuće. A to znači suzbijanje populista i nacionalističkih barbara iznutra, kroz podršku agregatnoj potražnji i reformama koje potiču rast, u cilju osiguranja održivijeg oporavka po pitanju zapošljavanja i prihoda. 

© Project Syndicate, 2015.