Nešto više od desetljeća otkako se u Hrvatskoj počelo razgovarati o startupima, 11 godina otkako su prvi domaći investitori počeli ulagati u takve biznise, sedam godina otkako je pokrenut prvi hrvatski poslovni inkubator ZIP, tri godine otkako je startao prvi lokalni VC fond SC Ventures, dvije godine otkako je otvoren najveći startup hub u Hrvatskoj, zagrebački Zicer, i manje od tjedan dana otkako je počeo s radom prvi veliki poslovni akcelerator u Hrvatskoj, Fil Rouge akcelerator, po prvi put može se reći da je situacija za hrvatske startupe ovdje u Hrvatskoj napokon prihvatljiva.

I dalje je hrvatski startup ekosustav daleko od onoga kakav postoji u Londonu, Berlinu, Parizu, Amsterdamu ili Stockholmu. No, prvi put može se reći da u ekosustavu ima novca. Ima i programa, a i hubova. Ne samo u Zagrebu, već i u ostatku države.

Ima li pak prihvatljive razine vezivnog tkiva – meetupova, poslovnih mreža i stimulativnog poreznog okruženja – o tome se tek treba više razgovarati.

Proteklo se desetljeće u Hrvatskoj vodila rovovska borba oko stvaranja osnovne startup infrastrukture. Prvo se nije razumjelo što bi startupi uopće mogli biti. I danas se vode rasprave koja bi bila točna definicija startupa, ali jalovo je potpuno precizno definirati nešto što bi u osnovi trebalo biti inovativno. Moje je to mišljenje o raspravama je li startup mlada tvrtka osnovana prije godinu, tri ili pet godina. Tako svejedno.

Ima biznisa, primjerice hardverskih, u kojima je često nemoguće izgraditi čvrste temelje u manje od pet godina. Ima i onih, često složenijih softverskih, u kojima je to nemoguće postići ispod tri godine. Ovisi to i o industriji, jer neke poput poljoprivrede, pa čak i turizma, kod nas žive u godišnjim ciklusima dok druge poput telekomunikacija ili FMCG imaju mnogo manje cikluse pa startupi u njima imaju i drugačije prilike za uspjeh.

Poslovanje s minusom

Porezni sustav u Hrvatskoj i dalje se hrva s pojmom startupa, jer kod nas se tvrtke još uvijek ne puštaju da umru. Čak se i poslovne mrtvace tjera na transformaciju, kao što se to radilo s nizom državnih tvrtki, uključujući i neka brodogradilišta, iako je to često bio jalov posao. No jednako kao što mu je teško prihvatiti da tvrtke mogu umrijeti, tako sustav kod nas teško još uvijek prihvaća i da se mogu roditi. Namjerno se oko mladih tvrtki rade umjetni problemi.

Primjerice, problem je što se pojavljuju tvrtke koje imaju samo jednog zaposlenog ili što postoje tvrtke koje posluju s minusom, a kako bi drugačije ako u prvih godinu, dvije, tri nemaju prihoda već isključivo ulaganja u R&D, ili što ulažu u nematerijalnu imovinu, primjerice intelektualni kapital, a ne zgrade, stolove, alat i vozila. U svim tim aspektima hrvatski porezni sustav morat će u idućem razdoblju postati bolji i pravedniji.

Ali nije pošteniji porezni sustav jedino što nedostaje hrvatskim startupima danas.

Nema zajedničkih inicijativa

U vrijeme kada postoje barem dva lokalna VC fonda i kad se najavljuje pokretanje trećeg, kada postoji nekoliko mreža poslovnih anđela, kada postoji cijeli niz inkubatorskih i akceleratorskih programa, kada čak i država nastavlja dijeliti obilne subvencije, da bi se u Hrvatskoj razvio kvalitetniji startup ekosustav, nedostaje povezivanja.

Bilo bi, naime, potpuno pogrešno misliti da su VC fondovi u Hrvatskoj međusobno konkurencija. U konačnici, njihov je smisao, čak baš zato što su u visokorizičnom poslu, da si smanje rizik. To je i razlog zašto postoji ekosustav, da bi startup kroz različite faze razvoja dobio sredstva od različitih ulagača i na taj način kontinuirano potvrđivao svoju vrijednost. No da li VC fondovi ovdje rade zajedničke inicijative, zajednička ulaganja, tzv. coinvesting, zajednička okupljanja, meetupove?

Slično je s mrežama poslovnih anđela, hubovima, inkubatorskim i akceleratorskim programima itd. Ekosustav sam po sebi ne čine samo entiteti, već njihova međusobna interakcija.

Hoće li stvoriti nove prilike?

Sada kada napokon u startup ekosustavu u Hrvatskoj ima novca, bilo bi dobro da ima i više međusobne interakcije, ako zbog nijednog drugog razloga onda stoga što apsolutno sve u ekosustavu muče isti porezni problemi.

A ti porezni problemi odlučit će hoće li se domaći startup ekosustav razvijati brže nego dosad ili će se usporiti, hoće li se stvoriti još novih prilika, a u konačnici i kakav će to učinak imati na cjelokupno hrvatsko gospodarstvo.

Zato je od jalovih dvojbi je li startup tvrtka stara do godinu dana, tri ili pet mnogo važnije doznati kada će Porezna uprava na startupe početi gledati kao na generatore zapošljavanja, inovacija, izvoza – i općenito jačanja hrvatskog gospodarstva.