S obzirom na to da sve izvozno orijentirane zemlje sve više pribjegavaju jednostranim mjerama kako bi unaprijedile vlastite društvene, ekonomske, ekološke i sigurnosne ciljeve, svjetskom gospodarstvu očajnički je potreban jasan normativni okvir za određivanje međusobnih sloboda.

Korisna polazna točka je da se svi slože, u načelu, da ne primjenjuju politiku osiromašenja susjeda. Ovo može zvučati razumno, ali je li izvedivo? Ne oslanjaju li se zemlje prečesto na takve politike da bi ih bilo moguće odvratiti od promjene ponašanja?

Zapravo, ne, ne oslanjaju se. Percepcija da se oslanjaju ukorijenjena je u konceptualnoj zbrci između politika s nepovoljnim prekograničnim prelijevanjima i politika koje uistinu osiromašuju susjeda. Doista bi bilo beznadno i kontraproduktivno pokušati disciplinirati sve politike prvog tipa. Srećom, mjere osiromašenja susjeda samo su mali podskup takvih politika.

Propala hiperglobalizacija
Hiperglobalizacija je propala uglavnom zbog svoje ambicije da prekomjerno regulira politike s međunarodnim učincima prelijevanja. Usredotočujući se na istinsku politiku osiromašenja susjeda, možemo ciljati na pravi izvor problema i postići veći napredak u međunarodnim pregovorima.

Kako bismo razumjeli značaj ove razlike, razmotrite klasičan slučaj u kojem politika jedne zemlje nanosi štetu u inozemstvu, posebno slabljenjem uvjeta trgovine druge zemlje (cijene izvoza u odnosu na uvoz). Scenarijem “osiromašujuće trgovine” kojega je u početku formalizirao Jagdish Bhagwati koristio se naknadno Paul Samuelson kako bi tvrdio da bi kineski gospodarski rast mogao naštetiti SAD-u.

Razmislite prije svega o dvije politike. Prvo, kada kineska vlada subvencionira istraživanje i razvoj koji povećava konkurentnost te zemlje u visokotehnološkim proizvodima i snižava njihove cijene na globalnim tržištima, SAD i druga napredna gospodarstva povrijeđena su, jer su to područja njihove komparativne prednosti. Međutim, unatoč šteti, ne bismo smatrali ispravnim tražiti od Kine da ukine takve subvencije, jer nam naša intuicija govori da je potpora istraživanju i razvoju legitiman alat za promicanje gospodarskog rasta, čak i ako drugi trpe gubitke.

Druga politika je zabrana izvoza rijetkih zemnih metala ili drugih ključnih minerala za koje je Kina glavni globalni dobavljač. Kina ima koristi od povećanja cijena na svjetskim tržištima i povećanja konkurentnosti svojih izvoznika zbog pristupa jeftinijim inputima. Ali ovo je jasan primjer politike osiromašenja susjeda. Dobit Kine posljedica je primjene globalne monopolističke moći koja nameće gubitke stranim proizvođačima.

Neka se politika smatra politikom osiromašenja susjeda kada je korist koju ostvaruje domaće gospodarstvo moguća samo nanošenjem štete drugima. Joan Robinson skovala je taj izraz 1930-ih kako bi opisala politike kao što je konkurentna devalvacija, koja, u situaciji opće nezaposlenosti, prebacuje zapošljavanje iz stranih zemalja u domaće gospodarstvo. Politika osiromašenja susjeda općenito je igra negativne sume za svijet u cjelini – svi su na gubitku.

Razlikovanje politike osiromašenja susjeda može biti teško u praksi, jer ih nijedna zemlja vjerojatno neće priznati. Ali pojašnjenje vrsta radnji koje su uistinu nepoželjne i ograničavanje područja primjene sporova u skladu s tim, vjerojatno bi dovelo do boljih ekonomskih ishoda. To bi također dovelo do bolje politike, jer bi države bile potaknute na uključivanje u produktivniju raspravu o tome što rade, zašto to rade, kao i o izglednim posljedicama.

Obogaćivanje susjeda
Promatranjem stvarnog svijeta s ovog stajališta, utvrđujemo da većina industrijskih politika u Kini i SAD-u danas nije osiromašenje susjeda. Zapravo, mnoge treba smatrati obogaćivanjem susjeda. Najjasniji primjer je širok raspon zelenih industrijskih politika koje je Kina provela u posljednjih nekoliko desetljeća kako bi snizila cijenu solarne energije i energije vjetra, baterija i električnih vozila.

Te politike donose dvojaku korist svjetskom gospodarstvu. Njihovim provođenjem dolazi do prelijevanja inovacija, smanjuju se troškovi za svjetske proizvođače i snižavaju cijene za potrošače. I ubrzavaju prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, djelomično nadoknađujući izostanak određivanja cijena ugljika.

Kada industrijske politike na odgovarajući način usmjeravaju vanjske učinke i tržišne nedostatke, kao u slučaju zelenih subvencija, to nije razlog za brigu. Štoviše, iako možemo izraziti opravdanu zabrinutost zbog slučajeva u kojima ti uvjeti nisu ispunjeni, ostaje činjenica da se troškovi neučinkovitih industrijskih politika prvenstveno snose u vlastitoj zemlji. Domaći porezni obveznici i potrošači to plaćaju u obliku viših poreza i cijena. Loša industrijska politika više je osiromašenje vlastite zemlje nego osiromašenje susjeda.

Naravno, i druge zemlje mogu se suočiti s troškovima. Ali to ne znači da je poželjno da trgovinski partneri imaju pravo glasa. Nije ni realno ni razumno očekivati da države više reagiraju na argumente drugih zemalja o tome što je dobro za njih nego na svoja vlastita uvjerenja. Trgovinski partneri uvijek imaju slobodu nametnuti vlastite zaštitne mjere, čak i kada politike na koje reagiraju nisu osiromašenje susjeda.

Primjerice, ako je država zabrinuta za nacionalnu sigurnost ili štetne posljedice za lokalna tržišta rada, trebala bi imati slobodu uvesti ograničenja izvoza ili carine kako bi riješila te probleme. U idealnom slučaju, takve će reakcije biti dobro kalibrirane i usko usmjerene na navedeni domaći cilj, umjesto da budu osmišljene da kažnjavaju zemlje koje nisu uključene u politiku osiromašenja susjeda.

Razlikovanje malog broja mjera osiromašenja susjeda od širokog spektra drugih politika s prekograničnim prelijevanjem važan je prvi korak u ublažavanju trgovinskih napetosti. To bi omogućilo da se međunarodni pregovori usredotoče na stvarne probleme, ostavljajući državama slobodu da slijede legitimne političke ciljeve kod kuće. Rad u smjeru postizanja svijeta po načelu samopomoći uglavnom je dobra ekonomija i dobra politika.

© Project Syndicate 2024.