Malo je gospodarstava koja predstavljaju tako veliki paradoks poput meksičkog gospodarstva. Prebrodivši niz makroekonomskih kriza sredinom 1990-ih, Meksiko se prihvatio smionih reformi koje su ga trebale vratiti na pravi put prema brzom gospodarskom rastu.

Priklonio se makroekonomskom oprezu i mudrosti, liberalizirao svoju gospodarsku politiku, potpisao Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), uložio u obrazovanje i proveo inovativne politike u borbi protiv siromaštva. S brojnih aspekata te su se reforme isplatile. Postignuta je makroekonomska stabilnost, domaća ulaganja porasla su za dva postotka od BDP-a, dok su se prosječna obrazovna postignuća povećala za gotovo tri godine.

Najvidljivije dobrobiti možda su bile one izvana, prema ostalim zemljama. Izvoz je skočio sa 5% na 30% BDP-a, dok se udio BDP-a u ulaznim izravnim stranim ulaganjima utrostručio.  No, tamo gdje je to najvažnije – po pitanju opće produktivnosti i gospodarskog rasta – govori se o znatnom razočaranju. Ofotod 1996. godine, prosječni gospodarski rast po glavi stanovnika u prosjeku bio je prilično ispod 1,5%, dok je ukupna faktorska produktivnost stagnirala ili padala.

Proizvodna heterogenost 
Ako je ikad postojala zemlja predodređena da bude zaštitno lice nove ortodoksije u gospodarskom razvoju, to je onda bio Meksiko. Umjesto toga, ta je zemlja zaostala čak i za svojim latinsko-američkim kolegama. Koji su tome razlozi?  To je uveliko povezano s ekstremnim dualizmom meksičkog gospodarstva – problem koji nazivaju "dva Meksika." Velik dio meksičkih radnika ostaje zaposlen u "neformalnim" tvrtkama – osobito u tvrtkama u kojima zaposlenici ne rade na ugovor s fiksnom plaćom – u kojima je produktivnost samo djelić velikih, modernih tvrtki koje su integrirane u svjetsko gospodarstvo.

Zapanjujuće je da se taj dualizam pogoršao tijekom razdoblja provedbe reformi usmjerenih na liberalizaciju Meksika. Istraživanje koje je proveo jedan od nas (Levy) pokazalo je da su neformalne tvrtke apsorbirale rastućio udio gospodarskih resursa. Kumulativni rast zaposlenosti između 1998. i 2013. godine u neformalnom sektoru iznosio je nevjerojatnih 115% u usporedbi sa 6% u formalnom gospodarstvu. Što se tiče kapitala, kumulativni rast iznosio je 134% u neformalnom sektoru i 9% u formalnom sektoru.

Ne čini se da Meksiku nedostaje gospodarski dinamizam. Znatan broj novih tvrtki glavni su izvor rasta zaposlenosti. No, ne čini se da je ovo prevrat koji povećava sveukupnu produktivnost. Postoje naznake koje ukazuju da brojne tvrtke s niskom produktivnošću preživljavaju, dok tvrtke s visokom produktivnošću umiru. Proizvodna heterogenost i pogrešna raspodjela resursa koja ju prati u porastu je na isti način u trgovini, uslugama i proizvodnji. Posljedično, cjelokupna gospodarska proizvodnja stagnira ili je u padu. 

Brzo otvaranje
Nije posve jasno zašto su strukturne promjene na perverzno neobičan način smanjile rast. Jedno moguće objašnjenje je meksički paralelni sustav socijalnog osiguranja. Tvrtke i radnici u formalnom sektoru moraju plaćati zdravstveno osiguranje, mirovinsko i ostale primanja zaposlenika. Međutim, budući da radnici podcjenjuju ta primanja, rezultat je čisti porez. Za razliku od toga, kad su tvrtke i radnici neformalni, radnici dobivaju sličan paket zdravstvenog i mirovinskog osiguranja besplatno. Posljedica toga je da je formalno zapošljavanje nenamjerno sankcionirano, dok se neformalno zapošljavanje subvencionira. Druga mogućnost, koja može popratiti prvu, je da je brzo otvaranje Meksika prema uvozu podvojilo njegovo gospodarstvo između relativno malog broja tehnološki naprednih pobjednika, konkuretnih na globalnoj razini i rastućeg segmenta tvrtki, osobito u uslužnim djelatnostima i maloprodaji, koje služe kako preostali izvor zapošljavanja. U nedostatku produktivnih razvojnih politika kakve se provode u istočnoj Aziji, moderne tvrtke možda nisu bile u mogućnosti provedbe dovoljno brze ekspanzije. Korisnici globalizacije obično su one zemlje koje su to nadoknadile strategijom promicanja novih aktivnosti, usvajanjem politika koje su preferirale realno gospodarstvo nad financijama i provođenjem uzastopnih reformi koje su naglasile visoko-produktivno zapošljavanje.

Zaustavljeni rast
Bez obzira na to koja je od ovih priča točna, čini se jasnim da problem meksičkog rasta nije posljedica makroekonomske nestabilnosti, odsustva strane konkurencije ili nedostatka ljudskog kapitala. Zapravo, povratak obrazovanju podbacio je djelomično stoga što je ponuda kvalificiranih radnika premašila potražnju, jer najneformalnijim tvrtkama oni nisu potrebni.  

Naposljetku, učinci reformi usmjerenih na poboljšanje učinkovitosti neutralizirani su čimbenicima, poput politika socijalnog osiguranja i nesavršenosti tržišta, koji sustavno kanaliziraju preveliku količinu resursa prema neformalnim tvrtkama, stvarajući prepreke formalnim tvrtkama. Obzirom na podjarivačku retoriku američkog predsjednika Donalda Trumpa, rasprava u Meksiku s razlogom se vrti oko ponovnih pregovora o Sjevernoameričkom sporazumu o slobonoj trgovini (NAFTA).

No, ako kreatori politika žele izbjeći nepostizanje željenih rezultata, po završetku tog procesa moraju se usredotočiti na strukturne čimbenike koji sprječavaju rast Meksika. Iz toga ostale zemlje u razvoju mogu naučiti dvije lekcije širokih razmjera. Prvo, tijekom suviše dugog razdoblja ta su gospodarstva bila opsjednuta otvaranjem prema međunarodnoj trgovini, privlačenjem izravnih stranih ulaganja, liberalizacijom cijena i postizanjem makroekonomske stabilnosti.

Te reforme funkcioniraju, osobito zajedno s ostalima, kad promiču strukturne transformacije koje potiču produktivnost. Kad to nije slučaj, ili kad im se ostale politike na perverzno neobičan način suprotstavljaju, rezultati su razočaravajući. Druga lekcija je da zemlje trebaju dobrano obratiti pažnju na način na koji politike socijalnog osiguranja utječu na ponašanje tvrtki i radnika. Kad se izuzmu dobre namjere, rezultat može biti subvencioniranje segmenta niske produktivnosti i oporezivanje segmenta visoke produktivnosti.

Koautor Dani Rodrik je profesor međunarodne političke ekonomije u Školi za upravu John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard

© Project Syndicate, 2017.