Sramota uspjeha mogla bi biti nova hrvatska sintagma ako ubrzo – i to uz veliku ogradu da nije prekasno – nešto ne počnemo mijenjati.

Negativne poruke upućene Mati Rimcu nakon uspjeha na ženevskom auto sajmu koje su zapalile i pokrenule niz novih rasprava po društvenim mrežama i ojađenost dijela poduzetničke zajednice koja je otvoreno u jednom trenutku pozvala Rimca, ali i sve ostale na iseljavanje iz ove države, najbolji su pokazatelj mjesta gdje živimo, ali i činjenice kako smo se samo – i jedino mi sami – u stanju iznova čuditi onome što već svi znamo. Da, u Hrvatskoj je uspjeh sramota i izaziva javnu osudu i niz poruka i želja da se što skorije pretvori u neuspjeh.

Osuda individualizma
Ali ne smijemo biti licemjerni i praviti se da to prvi put vidimo. Svjedočimo tome od početka države, negdje od 90-tih do danas. Prvo smo sve poduzetnike izjednačavali s lopovima – jer nisu mogli steći, mogli su samo oteti. Prva je to poruka ojađene mase koja je krenula od početka države zajedno s pričom o uništavanju tvornica i ratnom profiterstvu. Do danas, znači punih 27 godina, percepcija onih koji nešto rade, a da to nije u javnom sektoru uvijek je ista. Svatko tko je imao dovoljno hrabrosti krenuti u neki svoj poduzetnički pothvat odmah je ukalupljen u istu grupu – lopove.

Da, lopove jer u konačnici unutar mase poduzetnik u Hrvatskoj percipiran je podjednako kao i netko tko je orobio banku ili lokalnu trgovinu. I nemojmo se više tome čuditi jer to nije ništa novo, staro je koliko i država, a uvelike je naslijeđeno iz prošlog režima. Ali tu postoji začkoljica – prošli režim po svojoj vokaciji morao je biti takav prema poduzetnicima jer da nije bio rušio bi svoju bit sadržanu u kolektivizmu. I onda je taj sistem svoj kolektivizam najbolje provodio kroz osudu individualizma, koji često predstoji uspjehu, te ga kroz obrazovanje i školovanje sipao u glave mladih.

Međutim, današnji sistem, koji je po vokaciji kapitalistički, tržišno orijentiran i sl. malo je učio u promjeni percepcije uspješnih individualaca. A zašto je tako? Ustvari je vrlo jednostavno, naglašavanjem uspješnih individualaca skidaju se maske s lica i priča mediokritete koji već godinama uspješno plivaju i odlično žive skriveni iza kapitalizma i tržišta.  Jer oni nisu niti tržišni niti kapitalistički, ali su odlično prikriveni kako bi ostali tržišni i kapitalistički točno onoliko koliko treba. Svoj uspjeh duguju državi, a ne vlastitom geniju niti vlastitoj probitačnosti, poduzetnosti, radu…

Može se unatoč svemu
Oni su ustvari najveći protivnici ljudi poput Mate Rimca i oni su najveći pobornici osude svega što iskače iz kalupa, a ako još slučajno nastaje vlastitom pameću i vlastitim radom onda su opasno zabrinuti. Zašto? Samo i isključivo zato što su ljudi poput Mate Rimca pokazatelji da se može unatoč svemu, ali što je važnije da se može bez pomoći državnog, često uhljebničkog aparata.  A ako se može čemu onda postojanje spomenutih mediokriteta koji ostaju izloženi na svjetlu dana i jasno pokazuju da upravo njima trebaju razni predstečajevi i slični instrumenti od strane države uvedeni da bi s njih opet spašavalo.

Mati Rimcu i njemu sličnima ne trebaju takvi instrumenti, oni mogu uspjeti ili propasti i ovdje i negdje drugdje. Ali bi bilo lijepo i poželjno za cijelo društvo da je sustav njima malo naklonjeniji umjesto prosječnima jer onda bi nam svima bilo dobro. Naravno, ovo sve je vrlo pojednostavljeno prepričana boljka Hrvatske, a koja se sublimira u jednoj floskuli "sramota uspjeha", a ta floskula po nas je puno opasnija od svih drugih poput "strukturnih reformi" kojih su nam puna usta.