Dvije godine članstva Hrvatske u Europskoj uniji nije donijelo očekivane efekte za njene građane pa niti gospodarstvo, ali je sigurno pokazalo kako Hrvatska u svojim odnosima sa Europskom unijom ima ozbiljne probleme. Jedan od najozbiljnijih problema Hrvatske u svojem pozicioniranju unutar sustava Europske unije je loša percepcija Hrvatske u Bruxellesu, u institucijama i organizacijama Europske unije.

Dok je u prvoj godini članstva još pokazivana zavidna razina strpljenja i pokušaja razumijevanja i opravdavanja hrvatske podzastupljenosti u mnogim aktivnostima, projektima, programima i participaciji u djelovanju najvažnijih europskih gospodarskih i think thank grupacija, u posljednje vrijeme se sve češće uočava razočaranost i nestrpljenje koje najbolje ilustrira pitanje koje se može čuti u redovima europske administracije i vodećih organizacija: "Kada će Hrvatska priznati Europsku uniju?"  Naime, ovo neobično pitanje rezultat je iskustava predstavnika europskih institucija i organizacija koji ne mogu razumjeti manjak interesa hrvatskih partnera za Europsku uniju i njezine programe i projekte, nepoštivanje procedura, kršenje elementarnih pravila u komunikaciji, što sve zajedno daje sliku arogantnog partnera koji nije sretan sa svojom novom pozicijom – člana Europske unije. Možda najbolja slika odnosa Hrvatske prema Europskoj uniji je trakavica vezana za novu zgradu hrvatske misije u EU koja, sa svojih 4000 kvadrata već dvije godine zjapi prazna, a Misija sada unajmljuje prostor i platit će dodatnih pola milijuna eura u 2 godine.

Pri tome je indikativno da je Hrvatska jedina zemlja članica čije predstavništvo pri Europskoj uniji ne djeluje u vlastitoj već iznajmljenoj zgradi. Većina zemalja iz susjedstva koje sada tek otvaraju pregovore već su davno prije Hrvatske definirale svoj vlasnički status u Bruxellesu i tako pokazale svoju ozbiljnost i stvarni interes za odgovorno djelovanje u Bruxellesu. Međutim, od same percepcije Hrvatske u Bruxellesu puno je važnije što takva sadašnja pozicija izravno negativno djeluje na gospodarsko i socijalno stanje u zemlji. Odmah treba naglasiti da odgovornost za sadašnje stanje i traženje odgovora na ova pitanja ne treba adresirati samo Vladi Republike Hrvatske. Štoviše, vrlo teško bi bilo izdvojiti one institucije, organizacije, skupine i pojedince za koje bi se moglo reći da su u okviru svojih mogućnosti učinili sve da bi upoznali i razumjeli Europsku uniju i pronašli svoju optimalnu poziciju u kojoj djeluju kao istinski dio te Europe.

Dokaza za ovu tezu ima u izobilju i ne treba biti poseban ekspert za ova pitanja jer već i medijske informacije ukazuju na najeklatantnije primjere učinaka ovakvog stanja na Hrvatsku. Ministarstvo poljoprivrede je u travnju ove godine (uistinu ove godine!) objavilo vijest da je krčki pršut prvi proizvod čiji je naziv registriran i zaštićen na zajedničkom EU tržištu. Svakako treba odati priznanje krčkom mesaru koji je nakon dugogodišnje borbe sa hrvatskom administracijom uspio ishoditi da ovaj zahtjev dođe do Bruxellesu gdje je riješen u roku od tri mjeseca. Umjesto euforije uz ovaj "uspjeh" Ministarstvo poljoprivrede bi trebalo izvjesiti na stup srama jer je izuzetno zabrinjavajuće da je prvi hrvatski proizvod registriran i zaštićen na tržištu EU skoro dvije godine nakon što je Hrvatska postala članica.  

No, to nije imao tko problematizirati jer bi se tada postavilo pitanje što su sve to vrijeme radila brojna udruženja poljoprivrednika, proizvođača i prerade mesa, komore, hrvatski lideri u prehrambenoj industriji, prekobrojna lokalna uprava itd. Kada bi sva ona energija, koju su razne interesne grupe u poljoprivredi angažirale u dovoženju traktora na prometnice radi diskutabilne cijene pšenice ili mlijeka, bila bar dijelom angažirana na pripremama poljoprivrednika za nove uvjete na tržištu EU danas bi Hrvatska imala bar stotinjak registriranih i zaštićenih proizvoda i time bi znatno ojačala svoju tržišnu poziciju. Zbog istih razloga nema tko protestirati što je udruga Rogujica s otoka Paga dugih osam godina trebala imati strpljenje u maratonskom postupku pripremanja dokumentacije u ishođenju nacionalne oznake zaštite izvornosti Paške janjetine. Ako ovome dodamo dobro poznate probleme sa korištenjem imena terana, portugisca, kranjske kobasice, zakašnjele i od poljoprivrednika naplaćene edukacije za korištenje kemijskih sredstava, što su druge zemlje činile prije ulaska u članstvo i korištenjem sredstava EU i mnogih drugih primjera, postavlja se pitanje što su hrvatske institucije i organizacije radile tijekom pregovora.

Naime, opće je poznata i prihvaćena teza da zemlje koje ulaze u Europsku uniju moraju učiniti sve na pripremi svojeg gospodarstva za nova pravila i ojačati konkurentnost na ovom velikom tržištu prije no što postanu članice jer je to po ulasku puno teže i skuplje. Važno je naglasiti da zemlje u pretpristupnoj fazi imaju na raspolaganju znatna sredstva "za upoznavanje europskog tržišta sa novim proizvodima" koja Hrvatska najvećim dijelom nije iskoristila. Da niti nakon članstva u Europskoj uniji na ovom području ne postoje vidljiviji pomaci pokazuje i primjer europske inicijative proizvođača i trgovaca hranom i povezanih interesnih grupa da uz asistenciju Europske komisije stvore nova pravila korektnijih odnosa unutar prehrambenog lanca (Supply Chain Initiative). U ovu platformu je uključeno i 25 poduzeća koja djeluju u Hrvatskoj, ali su sve redom strana odnosno multinacionalna, osim jednog poljoprivrednika iz Međimurja. Nije li ipak i iz Hrvatskih obzora malo neobično da hrvatski poljoprivredni, prehrambeni i trgovački sektor u ovom velikom europskom projektu zastupa samo jedan farmer?

Nameću se dva pitanja: Hoće li i kada Hrvatska na svim razinama od građana do organizacija i institucija prihvatiti činjenicu da je Hrvatska već dvije godine članica Europska unija i da za sve vrijede nova pravila koja se najvećim dijelom definiraju u Bruxellesu? Što bi trebalo činiti kako bi se sadašnja, za Hrvatsku vrlo štetna pozicija, promijenila? Mogućnost popravljanja sadašnjeg stanja i rezultata u odnosima Hrvatske i Europske unije najvećim dijelom ovisi o spremnosti ključnih čimbenika u hrvatskim institucijama i organizacijama na učenje i promjene. Iskustva mnogih drugih zemalja pokazuju da najveći dio posla treba obaviti u vlastitoj zemlji prije svega na području informiranja, učenja i razumijevanja Europske unije. Ono što je na početku pregovora Hrvatske i Europske unije propušteno temeljito i kvalitetno učiniti treba ponoviti sada učeći na tadašnjim greškama. Naoko kvalitetna strategija informiranja građana o Europskoj uniji tada je provedena formalno i površno tako da su realizirane mnogobrojne planirane aktivnosti, ali potrebne informacije i znanja nisu došle do onih koji su ih najviše trebali.

Znanja namijenjena poljoprivrednicima bila su prezentirana uglavnom direktorima velikih poljoprivrednih i prehrambenih poduzeća, a znanja i informacije potrebne gospodarstvu predstavljene su administraciji komorskog sustava i regionalne i lokalne uprave. Zato bi danas trebalo pokrenuti intenzivnu kampanju za informiranje svih struktura društva, ali sada sa posebnim naglaskom na razumijevanju Europske unije te odnosa i procedura u sustavu institucija i relevantnih europskih organizacija. Svakodnevna praksa pokazuje kako mnogi od onih koji smatraju da imaju dobre informacije i znanja o Europskoj uniji uopće ne poznaju unutarnju filozofiju djelovanja institucija i njihove međusobne odnose. To je jedan od najvažnijih razloga zašto se podcjenjuje važnost aktivnog prisustva u Bruxellesu, nezamjenjivost dnevne komunikacije sa europskim institucijama i konstruktivnog djelovanja u relevantnim europskim organizacijama. To je posebno važno za gospodarstvo koje još uvijek svoj angažman na europskoj razini realizira na prigodničarski način i to najčešće formalnim članstvom u nekim organizacijama i sudjelovanjem na godišnjim skupštinama i sličnim manifestacijama.

Iskustva djelovanja gospodarskih organizacija iz drugih zemalja i velikih poduzeća pokazuju da na području pojedinog gospodarskog sektora godišnje u Bruxellesu bude održano oko 200 aktivnosti u koje su uključene EU institucije, strukovne ili interesne organizacije ili think thank grupe, a koje izravno djeluju na pojedini dio gospodarstva. To znači da bi hrvatski predstavnici sektorskih organizacija ili velikih poduzeća morali biti na najmanje dvadesetak skupova kako bi pokazali svoju zainteresiranost, spremnost na angažman i preuzimanje svojeg dijela odgovornosti. Zato se i pojam lobiranja u Bruxellesu u Hrvatskoj sasvim krivo percipira kao interventno djelovanje prema najvišim dužnosnicima europskih institucija radi rješavanja akutnog problema povlačeći pritom neopravdano analogiju sa hrvatskim domaćim iskustvima na području "lobiranja". U pokušaju da se otkrije koji su još razlozi za slabu integriranost hrvatskih institucija i organizacija i nezadovoljavajuću komunikaciju sa europskim institucijama i organizacijama može se pomisliti da je problem u nedostatku sredstava za dolazak i djelovanje u Bruxellesu. Međutim, mnogi primjeri demantiraju ovu tezu.

Jedan od primjera za to je i pokušaj da se u jesen 2013. godine u Bruxelles dovede desetak hrvatskih poduzetnika kako bi u Europskom parlamentu i pred predstavnicima nekoliko think thank grupa iznijeli svoja iskustva na početku članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Cijeli program i svi troškovi putovanja bili su pokriveni iz europskih izvora, ali su se organizatori silno namučili prvo u pronalaženju partnera na hrvatskoj strani, zatim u sastavljanju liste sudionika, da bi na kraju od deset prijavljenih troje otkazalo dolazak zbog važnijih obveza. Slična situacija se ponovila i ove godine kada je propao pokušaj dovođenja nekoliko hrvatskih rektora u Bruxelles čime bi bili uključeni u projekt koji bi u narednih godinu dana njihovim sveučilištima osigurao najmanje po sto tisuća Eura. Tijekom pripreme ove aktivnosti saznalo se da rektori ipak imaju vremena i novaca za putovanje, ali u odnosu prema  Bruxellesu prednost daju svojim putovanjima u Kinu, Indoneziju, Tajland… Usprkos svim pokušajima uvjeravanja kako Hrvatska dobro napreduje u povlačenju sredstava iz europskih fondova i programa stvarni rezultati pokazuju zabrinjavajuće stanje koje je plod dugogodišnjeg zanemarivanja važnosti ovog područja i izostanka adekvatne pripreme institucija, organizacija i potencijalnih korisnika za kvalitetno sudjelovanje u ovim aktivnostima.

Edukacija o korištenju europskih fondova koja je trebala biti temeljena na praktičnom djelovanju i stvaranju kompetentnih timova koji će iskustva steći kroz korištenje pretpristupnih fondova koncipirana je loše tako na primjer umjesto da sredstva IPA fonda budu korištena za desetak projekata kojima bi stvorili desetak kvalitetnih timova sredstava su raspoređena na nekoliko velikih projekata i sl. U korištenju pretpristupnih fondova angažirani su mnogobrojni strani konzultanti među kojima je najveći broj bio iz jedne stare članice Europske unije koja i sama na tom području nije postigla zadovoljavajuće rezultate. Međutim, najozbiljnije teškoće proizlaze iz nedostatka institucionalne pripreme, jačanja kadrovskih i financijskih kapaciteta potencijalnih korisnika, ali i potpornih organizacija. To se posebno odnosi na područja u kojima je trebalo ostvariti najveće koristi: poljoprivreda i ruralni sektor, regionalni razvoj i znanost. Hrvatska danas nakon dvije godine članstva u Europskoj uniji nema efikasan sustav savjetodavnih službi i državnih agencija koje bi mogle kvalitetno pomoći poljoprivrednicima ne samo u pripremi projekata za povlačenje sredstava nego i pri usmjeravanju prema tržišnoj orijentaciji koja garantira profitabilno poslovanje.

Da bi potvrdili naše prethodne spoznaje prije mjesec dana smo se obratili jednoj županijskoj agenciji za plaćanja u poljoprivredi i do danas nismo dobili nikakav odgovor, a na istovremeno obraćanje odgovarajućoj danskoj agenciji dobili smo odgovor u roku od 48 sati. Sama regionalna podjela Hrvatske i broj regionalnih i lokalnih jedinica, koje nema logičku i funkcionalnu povezanost sa podjelom Hrvatske na statističke regije, a  koje također imaju važnu ulogu u korištenju europskih fondova, onemogućuje i pomisao da bi bilo moguće osigurati potrebne kadrovske i financijske kapacitete u svim dijelovima Hrvatske za kvalitetno djelovanje na ovom području. Europska unija u financijskoj perspektivi za period 2014.-2020., ali i svojim strategijama i politikama posebnu važnost daje znanosti i inovacijama. Veliki program na ovom području je HORIZON2020, u kojem konstantno upozoravaju na podzastupljenost Hrvatske u pripremnim aktivnostima i projektima, no postoje i drugi programi u kojima bi hrvatske znanstvene institucije mogle aktivno sudjelovati i ostvariti vidljive koristi za hrvatsku znanost, ali prije svega za konkurentnost hrvatskog gospodarstva.

Međutim, tu se pojavljuju slični problemi kao i na području regionalnog razvoja- manjak kadrovskih i financijskih kapaciteta. Jedan od njih je vidljiv kroz neadekvatnu i neefikasnu strukturu većine hrvatskih sveučilišta. Naime, većina aktivnosti, kadrova i sredstava nalazi se na razini fakulteta, a niti jedan od njih nema financijske i kadrovske kapacitete da na primjer osigura kvalitetno prisustvo u Bruxellesu ili u radu važnih europskih znanstvenih struktura u kojima se generiraju projekti i alimentiraju sredstva. Da rješenja postoje pokazuju rezultati riječkog sveučilišta koje nije najveće u Hrvatskoj, ali postiže najbolje rezultate na ovom području. Ovdje je izuzetno važno pitanje orijentacija hrvatske znanosti i istraživanja te politike nadležnih institucija na ovom području koje su neusklađene s europskim politikama i prioritetima.  U vrednovanju rezultata financiranja znanstvene djelatnosti na javnim sveučilištima i institutima u  Hrvatskoj suradnja znanosti sa gospodarstvom, ali i sa jedinicama lokalne uprave i civilnog sektora vrednuje se ponderom od 10%.

Takav pristup ne samo što usmjerava sredstva prema aktivnostima koji imaju malu praktičnu primjenu i nisku razinu utjecaja na konkurentnost gospodarstva i standard građana nego je suprotan tendencijama u usmjeravanju sredstava za financiranje znanosti i razvoja u strategijama i politikama EU. Teško je vjerovati da bi u skoro vrijeme hrvatske znanstvene institucije i njihova aktualna vodstva sama mogla generirati potrebne promjene i usklađivanja sa najboljom europskom praksom. Za to su potrebne nove vizije, nova regulativa i hrabri donosioci političkih odluka. U posljednje vrijeme su aktualne rasprave o visini sredstava koja Hrvatska uspijeva povući iz europskih izvora. Poznato je da Hrvatska kao mala i siromašna zemlja uredno uplaćuje svoj doprinos u proračun Europske unije. Zato definiranje cilja hrvatske politike da se osigura povlačenje sredstava koja će biti jednaka uplati je loš put. Pri tome se osobito zanemaruje činjenica da Hrvatska uplaćuju konkretna sredstva, a da troškovi pripreme i realizacije projekata najčešće premašuju desetak posto vrijednosti povučenih sredstava  pa u situaciji kad bi uplate i povlačenja bila izjednačena hrvatska strana bi sigurno bila na gubitku.

Drugi važan detalj su programi Europske unije u kojima su uspješne zemlje povlačile i trostruko više sredstava od uplaćenih što na žalost nije iskustvo Hrvatske. Već i najjednostavnije matematičke operacije daju odgovor zašto su financijski i gospodarski rezultati članstva Hrvatske u Europskoj uniji u prve dvije godine izostali. Ključni problemi Hrvatske u odnosima sa Europskom unijom su u potrebi promjene aktualne paradigme koja pokazuje sve elemente ako ne sukoba Hrvatske sa Europskom unijom, onda bar ozbiljnog razmimoilaženja, a koji se manifestiraju na razne načine od neuvažavanja preporuka za provedbu reformi nužnih za izlazak iz gospodarske krize do izostanka odgovarajućih oblika suradnje, komunikacije i aktivnog djelovanja u Bruxellesu na raznim područjima i na svim razinama.

Naime, administracija europskih institucija, ali i vodeći ljudi uglednih europskih organizacija teško mogu dobiti racionalna objašnjenja kako bi razumjeli razloge nevoljkosti hrvatske strane za aktivno sudjelovanje u aktivnostima koje oni prate ili provode čak i sada, dvije godine nakon ulaska u članstvo. U usporedbi sa ostalim zemljama Hrvatska se percipira kao neintegrirana, nezainteresirana i arogantna. Važnu ulogu pri tome imaju elementi iracionalnog i neiskrenog ponašanja koji su bili vidljivi u komunikaciji Hrvatske sa Europskom unijom još tijekom pregovora, ali su ostali i do danas. Kao što je Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja koja je imala prigodu tijekom pregovora doživljavati reakcije predstavnika Europske komisije koji su morali demantirati stavove i ocjene najviših hrvatskih dužnosnika o rezultatima razgovora, tako još i danas postoje pokušaji čudne reinterpretacije jasnih stavova i politika Europske unije na hrvatskoj strani.